Primjerice na izborima za EU parlament na listi ORaH-a bio je Mihael Peklar te 2014. maturant V. gimnazije u Zagrebu i višestruki prvak u natjecanjima iz informatičkih znanosti. Ono što njega tjera u politiku sažeo je u par rečenica: 'Moja generacija ima pravo glasa, ali se taj glas ne čuje jer se svodi na zaokruživanje izbornih listića. Moj angažman način je da se to promijeni. Uvjeren sam da mnogi iz moje generacije žele da svijet bude bolji, ali ne znaju kako to postići', rekao je novinarima Mihael, za kojega je Ivan Vilibor Sinčić, najmlađi predsjednički kandidat u Hrvata od stoljeća sedmog skoro pa stari model.
Priča o novom naraštaju pred vratima birališta sve je samo ne šaljiva, s obzirom na stanje u društvu i očekivanja genetski ucijepljena mladosti, prije bi se reklo skoro pa je otužna, o čemu svjedoče zabrinjavajuća znanstvena sondiranja pulsa hrvatske mladosti.

Primjerice, u nedavnom istraživanju ponašanja građana svih uzrasta što ga je za potrebe projekta vođenog u suradnji s GOOD-om - inicijativom za kvalitetno i sustavno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u škole radio Institut za društvena istraživanja Zagreb (IDIZ) posebno su porazni podaci vezani za mlade između 18 i 29 godina. Tako čak 33,7 posto anketiranih u toj grupaciji njih bi dopustili javna okupljanja ljudima koji žele nasilno srušiti vlast. Nadalje, tek 45 posto njih između 18 i 26 godina kazalo je da razumije što se događa u politici. Samo 22,4 posto ispitanika između 18 i 29 godina reklo je da ih politika 'prilično i puno zanima'. I među onima koji 'ponekad i često razgovaraju o politici s prijateljima, rodbinama i kolegama' najmanje je mladih. To čini samo 30,8 posto mladih od 18 do 29 godina. Pritom, mladi se zanose prema autoritarnim političkim stavovima te dijele njihove antidemokratske stavove koji se očituju sudjelovanjem u nasilnim izgredima, a koji su uglavnom usmjereni protiv nacionalnih i drugih manjina. Za kraj, najveći broj mladih nema pojma ili nije načisto s notornom činjenicom da je NDH bila – fašistička država.

Pritom, ne manjka paradoksa. Primjerice, posljednja tri mjesta na ljestvici povjerenja mladih zauzimaju Vlada, Sabor i političke stranke u koje povjerenja ima samo pet posto mladih.

'Ako je to točno, u velikoj smo nevolji', izjavila je u prikazu istraživanja dr. Vlasta Ilišin, znanstvena savjetnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Po njezinim riječima, i ranija istraživanja već su pokazala raširenost autoritarnih tendencija u hrvatskom društvu, a kada se tome pribroji razočaranost funkcioniranjem demokracije (primjerice korumpiranost političara) nije neobično da su mladi postali skloniji autoritarnim oblicima vladavine. Paradoks je to što, unatoč tom petpostotnom povjerenju u institucije, ipak je 11 posto mladih u članstvu neke stranke, a čak 27 posto mladih koji su u stranci uopće nisu zainteresirani za politiku! Ti podaci pak dovode u sumnju motivaciju mladih za učlanjivanje u političke stranke. Znajući kako se naše stranke ponašaju kada osvoje vlast, tj. kao pobjednici kojima pripada sav plijen – od raspolaganja sve manjim gospodarskim i javnim resursima do kadroviranja na svim razinama – logično je zaključiti da dio mladih političke stranke percipira kao instrument uhljebljenja.

U europskom kontekstu Hrvatska slijedi trendove drugih južnih zemalja poput Italije, Španjolske, Portugala i Grčke, u kojima mladi nevoljko napuštaju roditeljsko gnijezdo te i nakon osamostaljenja ostaju u čvrstoj vezi s roditeljima. Na sjeveru Europe pak, mladi se osamostale odmah nakon 18. rođendana. U Danskoj, primjerice, s roditeljima dalje stanuje 1,9 posto onih u dobi od 25 do 34 godine, a Hrvatska u tom segmentu ima udjel od 38 posto.

Ne treba biti stručnjak za zaključak kako za takav dug ostanak kod kuće, nisu bitne duboke veze tipa 'ne da tebe mama nikom' nego visoka nezaposlenost mladih te niske plaće na početku trudbenikovanja, posebice nakon velike recesije 2008. godine.

Tako izgledaju kulise oko glasačkih kutija pred koje će uskoro stati ili se pripremaju stati novi naraštaji a da ih pritom nitko puno ne pita. Pokušavajući barem na ovom mjestu dobiti odgovore iz prve ruke, potražili smo  neka od njihovih mišljenja. Ma koliko izgledalo da su današnji naraštaji otvoreni, umreženi, i svim vrstama komunikacija vični, potraga za sugovornicima nije bila jednostavna.

Hrabri i odvažni mladići iz Splita i Vukovara

Primjerice, uvjerljivo obrazloženu odbijenicu - 'imam stav o politici, ali o tome ne želim javno govoriti' – dali su nam neki od onih koje mediji često s pravom drže kremom mladosti. Riječ je o mladim ljudima koji su svoje sposobnosti pokazali ili nevjerojatno uspješnim rezultatima na državnoj maturi ili uspjesima na natjecanjima. Iz te činjenice ne bi trebalo izvlačiti nikakav opći statistički zaključak, tek možda da je taj dio mladih (koji je svojim uspjesima već iskusio medijski tretman) nepovjerljiv i prema politici i prema prenošenju njihovih stavova u javnost. Ni stavove onih koji su s nama bili voljni podijeliti mišljenje (a pri tome su nam u kontaktiranju pomogli njihovi profesori) ne treba shvaćati kao opće. Riječ je prije svega o hrabrim promišljanjima mladih ljudi, koji su u potragu za svojim životnim i društvenim smislom krenuli u dva znakovita i po mnogo čemu indikativna hrvatska grada: Splitu i Vukovaru. U Splitu je na naša pitanja pod krovnom oznakom 'što očekujete od nove hrvatske vlade' odgovarao Nikola Polić, strastveni roker i fan grupe Ramones. Ono što ga ističe je i činjenica da je taj ovogodišnji maturant već drugu godinu zaredom učenik generacije smjera ekonomije u splitskoj Ekonomsko-birotehničkoj školi, mjestu odakle bi, po logici stvari, trebala stizati nova upravljačka energija za Dalmaciju i Hrvatsku. Da je riječ o sposobnoj i odgovornoj osobnosti, svjedoči Nikolin prosjek ocjena (4,9!) kao i to nije izostao niti jedan sat – osim kad je izbivao zbog odlaska na natjecanja iz informatike i ekonomske grupe pitanja. Evo što Nikola kaže o izbornoj groznici i pozornici na kojoj se ona odvija.

Za Nikolu je ključno pitanje svih izbora: Jesmo li slobodni?

'Pratim politiku često jer smatram da je ona dio obrazovanja i kulture suvremenog čovjeka. Politika je jedna od vrsta pismenosti. Ona je u svima nama, ali kao i svako zanimanje, poziv u unutrašnjosti svakog čovjeka. Netko bude biran, netko bira. Zanimljivo je kako tijekom 25 godina već odavno punoljetne demokracije, naš politički horizont biva uvijek nekako uskraćen za neku novu spoznaju. Segregacija počinje u začetku priče, kada nas bacaju u koševe lijevih ili desnih, kada se počinju brojati krvna zrnca, gledati s prezirom boje koje nosimo... to započinje odveć rano', kaže pa dometne – 'Moj glas nitko neće dobiti.'
'Nije to zbog toga što sam prokleto ljut ili buntovan bez razloga već zbog toga što sam na svu sreću još maloljetna osoba. Ipak, da mogu glasovati, izašao bih na izbore te svoju građansku dužnost prema demokraciji ispunio. Kako bih glasao, to je etičkog karaktera, ali htio bih da ono bude pacifističko bez ikakve prisile i temeljeno na čistom racionalizmu', kaže Nikola, za kojeg je suštinsko pitanje svih izbora – jesmo li slobodni?

'Jesmo li slobodni u obitelji koja je patrijarhalna, jesmo li slobodni u društvu u kojem ne možemo izraziti sebe, u društvu u kojem netko vrijedi više, jesmo li slobodni ako nam nije dozvoljeno voljeti, jesmo li slobodni ako preživljavamo iz mjeseca u mjesec živeći kao Stranac u ovoj Lijepoj Našoj, jesmo li slobodni ako živimo... Može li društvo koje je nesposobno zaštititi privatnost pojedinca čak unutar njegovih vlastitih zidova stana, raspolagati pravom da respektira individuum i da je slobodno društvo?' kaže Nikola zaključujući kako je ono što vidi oko sebe - mučnina ugodne neslobode.

Na tom terenu, kaže Nikola, 'naše dvije utaborene dobro poznate stranke SDP i HDZ u ovim trenucima vješto uvježbavaju parole, grade Potemkinova sela za slijepe i nemoćne, bojaju matricu različitim bojama'. Ono što zaboravljamo je da smo pluralistička zemlja koja još usputno osim one dvije stranke, ima ni manje ni više već oko 120 stranaka, dodaje.

'Ne vidim razloga zašto ne bismo priliku dali novim strankama koje su nošene mladim obrazovanim i perspektivnim ljudima. Razlog tomu vjerojatno je strah od pogreške, strah od mogućeg bivanja i napretka, nekakav paradoksalan strah koji će nas uvijek voditi zabludi. Odvažni pobjeđuju. Ljudi tako često zaboravljaju da su oni država te da smo naše političare mi izabrali. Zašto ne bismo pokušali s novim opcijama!?' završava Nikola svoj odgovor na pitanja retoričkim pitanjima.

'Nadam se da neću morati napuštati zemlju, a od izbora ne očekujem ništa'

Drugi sugovornik mlađi je od Nikole dvije godine i zove Jovan Čeruvija, a pohađa u 3. razred Tehničke škole Nikole Tesle u Vukovaru. U slobodno vrijeme volontira u Europskom domu u Vukovaru, igra nogomet i sudjeluje u natjecanjima iz elektrotehnike. Vrlo dobar je učenik. Kaže da mu je  'želja uspješno završiti školu i naći posao u struci'. +Nadam se da neću morati napuštati zemlju.'

'Mislim da se u kampanjama govori o nevažnim pitanjima. Jedan od primjera je obećanje da će se smanjiti PDV, a na kraju se on uvijek poveća. Umirovljenicima se obećava povećanje mirovina, uvijek teče med i mlijeko, a sva su opravdanja (nakon dobivenih izbora) da nema sredstava', ukratko opisuje dodajući kako politiku ne prati, ali ga ona zasipa ma gdje se krene.

'Stranke su pretjerale sponzoriranim objavama na društvenim mrežama. Ovakvim pritiskom odbijaju mlade ljude koji su apolitični, a u skoroj budućnosti bi trebali biti glasači ili to već po godinama jesu', kratko objašnjava ono za što PR stručnjaci troše brda para, razrađuju brda strategija i spin scenarija. A na pitanje što očekuje od nove vlade, Jovan odgovara jednom riječju – 'ništa'.

Kad vidi da sugovornikov izraz lica traži, još uzvraća – 'Nijedna do sada nije ispunila svoja obećanja.' Nešto veća očekivanja ima kad je posrijedi Vukovar.

'Od gradskih vlasti Vukovara očekujem rješavanje svih međunacionalnih odnosa i brže, transparentnije i bolje zapošljavanje građana Vukovara, a ne, kao do sada, radnika iz susjednih gradova i županija. Želim živjeti u demokratskoj i slobodnoj državi u kojoj će svi građani imati bolju budućnost, obrazovanje, zdravstvenu i u starosti dostojanstvenu mirovinu. Želim zemlju pravde i prava, ali i odgovornosti', zaključuje Jovan.

Ne znam kako bi Nikola i Jovan razgovarali da se sretnu, ne znam ni bili mogu li usuglasiti stavove u zajednički projekt, ali sam siguran da bi me obojica s podsmjehom pogledali da sam im spomenuo floskulu s kojom sam ja odlazio na prve izbore: 'sretan je narod koji ima ovakvu omladinu'. I jedan i drugi uvjerili su me kako je ključno pitanje obrnuto od krilatice što ju je lansirao Josip Broz, najveći politički lisac s ovih prostora.

Ono glasi: 'Je li sretna omladina s ovakvim (i onakvim) političarima?