Poljski zahtjev Berlinu za isplatu ratne štete ovih dana ponovio je zastupnik vladajuće poljske stranke Pravo i pravda (PiS) i šef parlamentarnog odbora za reparacije Arkadiusz Mularczyk kazavši kako ne postoji nijedan dokument koji pokazuje da se njegova zemlja ikada odrekla prava da od Njemačke traži odštetu zbog gubitaka koje je pretrpjela tijekom Drugog svjetskog rata. Pritom je najavio da će njegov odbor dovršiti izvješće o reparacijama do 1. rujna, kada se obilježava 80. godišnjica Hitlerove invazije na istočnu susjedu.

Berlin pak tvrdi da se Poljska odrekla takvih prava još 1953. godine jer su poljski komunistički čelnici tada odustali od zahtjeva za ratnom odštetom pod pritiskom Sovjetskog Saveza, koji je htio osloboditi Istočnu Njemačku, sovjetskog satelita, od bilo kakve odgovornosti. Njemačka, kao jedna od najvećih poljskih trgovinskih partnera i saveznica u Europskoj uniji i NATO-u, tvrdi kako su sva financijska pitanja vezana za Drugi svjetski rat odavno riješena te kako bi inzistiranje na neutemeljenoj isplati samo pogoršalo bilateralne odnose dviju zemalja.

Mularczyk smatra da njemačke tvrdnje nemaju nikakvo uporište, napominjući da kopija bilješke iz 1953. godine, koju su potpisali tadašnji poljski čelnici, ne može biti pravno obavezujuća te kako taj sporazum ne vrijedi jer Varšava nije bila u mogućnosti dogovoriti pravednu odštetu. Uz to, poljski zastupnik smatra kako bi plaćanje odštete poboljšalo bilateralne odnose s Berlinom. Njemačka, prema Mularczykovim izračunima, duguje Poljskoj više od 850 milijardi eura reparacija za štetu nanesenu tijekom Drugog svjetskog rata i brutalne nacističke okupacije. Tijekom rata ubijeno je oko šest milijuna Poljaka, uključujući tri milijuna poljskih Židova, dok je Varšava uništena do temelja nakon pobune 1944. godine, u kojoj je ubijeno gotovo 200.000 civila.

Reparacije u središtu nacionalističkih poruka

Valja napomenuti kako je desna stranka Pravo i pravda obnovila zahtjeve za odštetom odmah poslije stupanja na vlast 2015. godine te je stavila poljsku ratnu žrtvu u središte svojih nacionalističkih poruka. Mularczyk je u nekoliko navrata kazao kako bi odšteta mogla biti deset puta veća od 100 milijardi eura, koliko se procjenjuje da je Poljska dosad dobila u europskim sredstvima otkako se 2004. pridružila Europskoj uniji. Njemačka je, podsjetimo, najveći uplatitelj u europski proračun, a dio Nijemaca na te isplate gleda kao na velikodušnu naknadu za zemlje koje su, poput Poljske, patile pod nacističkim režimom.

Budući da poljska vlast inzistira na isplati reparacija, pravni stručnjaci njemačkog parlamenta objavili su dokument u kojem podsjećaju da Berlin smatra pitanje reparacija 'pravno i politički definitivno uređenim', stoga Bundestag odbija bilo kakav razgovor na tu temu. Njemačka se pritom poziva na ugovor 'Dva plus četiri' iz 1990., kojim su Zapadna i Istočna Njemačka, kao i sile pobjednice, Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez, otvorile put ujedinjenju Njemačke. Taj se ugovor u Berlinu smatra 'mirovnim ugovorom' kojim su i službeno završene sve priče o ratnoj odšteti zemljama koje je razarala nacistička Njemačka. Kako bi prisnažili svoj odgovor, Nijemci su podsjetili Poljake da su se službeno odrekli odštete i 1970. godine.

Poljskoj inicijativi nedavno se pridružila Grčka izračunavši da joj Njemačka na ime okupacije i razaranja treba platiti 290 milijardi eura odštete. Grčki veleposlanik u Berlinu uputio je njemačkoj vladi 'usmenu notu' pozivajući je na službene pregovore o ratnoj odšteti, ali se ona oglušila na taj poziv. Novi grčki premijer i konzervativac Kiriakos Micotakis još je kao oporbenjak u parlamentu naglašavao moralno značenje teme, ali je zahtjeve za reparacijama ocijenio kao 'politički i pravno teško ostvarive'. No Micotakis je uvjeren da njegova zemlja može povratiti od Njemačke tzv. prinudne kredite koje je Atena morala isplatiti njemačkim okupatorima tijekom rata. Atena taj iznos procjenjuje na osam do 11 milijardi eura.

Slovenski zahtjevi

Poljskoj i grčkoj inicijativi u lipnju se pridružilo Slovensko društvo prognanih i izbjeglih u Drugom svjetskom ratu, a koje smatra da Njemačka, koja je od 1941. do 1945. godine okupirala većinu tadašnje Dravske banovine, duguje žrtvama i njihovim nasljednicama 50 milijardi eura ratne odštete te da bi ih morala obeštetiti s najmanje tri milijarde dolara.

Predsjednica tog društva Ivica Žnidaršič kazala je kako su prognanici najugroženija skupina u Sloveniji jer su u ratu izgubili sve te nisu nikad dobili odštetu, dok su im statusi žrtava ratnog nasilja i minimalne rente priznati tek 1995. godine. Žnidaršič je ponovila kako su njemački okupatori sa slovenskog teritorija prognali 63.000 ljudi, od čega ih je 45.000 prognano u njemačke logore, 10.000 u Hrvatsku, 7500 u Srbiju i 2000 u Mađarsku, dok ih je 17.000 pred represalijama izbjeglo iz domovine.

Ovo slovensko društvo se, inače, već godinama bori za dobivanje odšteta i reparacija od Njemačke te odlučno odbija teoriju prema kojoj su reparacije bile posredno nadoknađene u vidu gospodarske pomoći Zapadne Njemačke bivšoj Jugoslaviji tzv. sporazumom Tito-Brandt, jer se on odnosio na ekonomsku pomoć, a ne na nadoknadu materijalnih i drugih šteta stanovništvu.

Sa službenim stavom Berlina, koji priznaje moralnu krivnju, ne slaže se Karl Heinz Roth, povjesničar bremenske Zaklade za socijalnu povijest 20. stoljeća, te smatra da je pitanje ratnih odšteta još uvijek otvoreno i da bi Njemačka trebala platiti odštetu i pravnim nasljednicama Jugoslavije, ali i kako zemlje koje traže odštetu imaju više šansi za naknadu ukoliko zajednički nastupe u potraživanjima.

Roth je u razgovoru za Deutsche Welle kazao kako se pitanje njemačkih ratnih odšteta mora otvoriti te kako bi optimalan bio zajednički postupak Poljske, Grčke, bivše Jugoslavije, Italije i drugih zemalja sa sličnim inicijativama na nekoj od multilateralnih konferencija kao priključku ugovora 'Dva plus četiri'. Povjesničar ističe da je njemačko odmahivanje rukom na isplatu ratnih šteta svojevrsno kršenje međunarodnog prava te da reparacijski dug ne zastarijeva, čega je, po njegovu mišljenju, svjesna i vlada u Berlinu. Pritom je ocijenio da se Berlin pribojava zajedničkog nastupa država koje traže reparacije, a njih pak upućuje na OESS-ovu arbitražnu komisiju koja ima dodatnu prednost jer omogućuje i zemljama koje nisu u EU, poput Ukrajine i Bjelorusije, da sjednu za pregovarački stol.