Približavanjem datuma održavanja lokalnih izbora, zaoštrava se retorika pretendenata na lokalne funkcije pa su se na meti našle i procedure za dobivanje sredstava iz fondova EU-a i drugih izvora. Višestruki napadi i teška artiljerija korištena od različitih političkih opcija kao objekt je uzela procedure, optužujući svoje političke suparnike za namještanje natječaja, pogodovanje u dodjeli sredstava, izradu kriterija koji pogoduju samo dijelu prijavitelja, kao i za brojne druge malverzacije koje se odnose na fondove Europske unije.

Namjerno ovdje ne citiram izraze koji su korišteni i prenošeni u medijima jer mislim da se bez ozbiljnih dokaza i pokretanja odgovarajućeg postupaka ne može i ne smije optuživati različite sudionike za počinjenje kaznenih djela kao što su zlouporaba položaja i ovlasti i brojna druga.

Procedure za korištenje EU sredstava vrlo su komplicirane. Ponekad do te mjere da čak ni zaposlenici u sustavu ne znaju kako primijeniti određeno pravilo i koju proceduru odabrati. One nisu idealne i postoji mogućnost da se različitim odlukama vlastodržaca na određeni način pogoduje određenim teritorijima, vrstama korisnika i ulaganja, no i to ima svoju granicu koja je određena u pravnoj regulativi Europske unije, a koju je u Hrvatska dužna poštovati. U suprotnom se izlaže financijskim korekcijama.

Svatko tko je u profesionalnom doticaju s politikom zna da će većina optužaba jednostavno nestati nakon izbora i da su EU fondovske procedure samo kolateralna žrtva dnevnopolitičkih prepucavanja, no opasno je koristiti takav modus operandi jer to umanjuje povjerenje korisnika u sustave upravljanja i kontrole ESIF-om koje je ionako vrlo poljuljano zbog sporosti i slabog funkcioniranja.

Procedure za korištenje EU fondova sadrže nekoliko oblika konzultacija u okviru kojih je moguće utjecati na sadržaj poziva za dodjelu bespovratnih sredstava, no oni se slabo koriste. Nažalost, članovi različitih odbora koji se bave pojedinim operativnim programima gotovo uopće ne informiraju članstvo koje ih je imenovalo u navedene odbore i time onemogućuje provedbu kvalitetnih konzultacija i utjecaj korisnika na procedure i sadržaj poziva, što dovodi do objave poziva koji često nisu dovoljno kvalitetni i nisu prilagođeni potrebama potencijalnih korisnika.

Istodobno, potencijalni korisnici i drugi zainteresirani sudionici nevoljno sudjeluju u javnim savjetovanjima o pozivima za dodjelu bespovratnih sredstava, a izjave o namještenim natječajima i procedurama samo ih još više odbijaju od uključivanja, a time im umanjuju šansu za dobivanje sredstava i za kreiranje pravila koja će im omogućiti prijavu projekata za financiranje kvalitetnih i potrebnih investicija.

Nadalje, političke elite koje EU fondove koriste za dobivanje političkih bodova uglavnom ne poznaju procedure niti ih žele poznavati, što onda rezultira ogorčenošću i optužbama na račun političkih protivnika, bez obzira na to je li riječ o stvarnim propustima, kaznenim djelima ili jednostavno neznanju onoga koji optužuje.

Sukus svega je to da dosad, prema informacijama koje su meni dostupne, nijedan dužnosnik nije osuđen za počinjenje kaznenih djela u postupcima dodjele bespovratnih sredstava iz fondova EU-a, a ne bih rekla ni da je protiv nekoga pokrenut kazneni progon, iako su brojni bili javno prozvani. Upravo zbog toga, trebalo bi postaviti pitanje jesu li oni koji optužuju inicirali kazneni progon protiv nekog dužnosnika za kojeg tvrde da je počinio kazneno djelo.

U protivnom sve ostaje na prepucavanju koje nepotrebno baca lošu sliku na sredstva koja mogu dovesti do mnogo lijepih rezultata, novih radnih mjesta i drugih primjera dobre prakse.