Trst je u vrijeme ručka prava košnica sačinjena od jurećih automobila i mopeda neprekidno u vašem mrtvom kutu, a u nju stižete ravno s litice ponad grada, s ceste na kojoj ste, ako ste ujutro krenuli iz Rijeke, uživali sat i pol. Naći parking ravno je dobitku na lutriji pa izbor ubrzo, dok nervozni vozači trube, pada na prvu javnu garažu koju nudi Google. Ulice su prepune ljudi, gotovo nema slobodnih stolova, a usluga je nevjerojatno spora.

Dan ranije, uz riječki Mrtvi kanal, pisac Marko Pogačar je sa mnom podijelio priču o Trstu kao gradu koji propada. Naime broj stanovnika je u padu još od šezdesetih godina, a u novom stoljeću strmoglavio se do te mjere da Ljubljančani sve više kupuju ogromne građanske stanove u tom gradu za ono što je njima smiješan novac, barem ako se usporedi s cijenom kvadrata u slovenskoj metropoli, do koje ima tek nešto više od sat vožnje. Osim toga, gradski aerodrom u obližnjem mjestašcu Ronchi dei Legionari, koje svoje ime duguje pothvatu fašističkog pjesnika Gabrielea D'Annunzija, nudi jeftine letove do većine europskih metropola. Stanovništvo je također pune tri godine starije od talijanskog prosjeka, što je vidljivo tijekom šetnje ulicama grada, ali valja uzeti u obzir to da akademska godina još nije počela i da tršćanskih dvadesetak tisuća studenata još nema ili su zatvoreni u kućama učeći za jesenske rokove.

Na tršćanskoj rivi, nagrđenoj ogromnim kruzerima, nalazi se ispostava trgovačkog lanca Eataly, mjesto na kojem je moguće naći zamislive i teško zamislive namirnice, čiji je najčešći sastojak pistacija. Vis-à-vis s ovim kulinarskim hramom nalazi se ispostava još jednog lanca - Rossopomodoro - u kojoj ću nakon tko zna koliko godina pojesti pravu talijansku napoletanu, trajno promijenjenu posljednjim trendovima u procesu hrvatske aproprijacije pizze. Margherita se ovdje košta smiješnih sedam eura, manje nego u popularnom zagrebačkom skvotu, ali izbor pada na onu s mortadelom i sveprisutnim pistacijama. Stol do sebe čujem hrvatski - radi se o raspoloženim umirovljenicima iz Poreča koji su često ovdje i kažu mi da slobodno napišem kako Istrijani sve više dolaze u Trst po špežu.

Nakon okrepe vrijeme je za šetnju prekrasnim ulicama habsburškog Mediterana. Nailazim na spomenik nadvojvodi Maksimilijanu, mlađem bratu vječnog Franje Josipa, čija je meksička avantura tragično završila. Očito je u sjeni austrijskog cara i brata bilo prehladno kad je odlučio zauvijek napustiti lagodan život u dvorcu Miramare ne bi li se ugrijao na suncu Meksika. Nasuprot njemu, stiješnjen između dva kruzera, nalazi se još jedan spomenik, ali riječ je o iredentistu Nazariju Sauru, kapetanu podmornice koji se borio protiv spomenutih Habsburgovaca i koji je, također tragično, skončao u Puli 1916. godine, samo godinu stariji od mene. Školski je to primjer kontrasta kakvih se bezbroj može naći u Trstu.

Sjetim se da sam nedavno, na promociji posljednje knjige Miljenka Jergovića, čuo Borisa Dežulovića kako govori o čuvenom tršćanskom pjesniku Umbertu Sabi. Unosim njegovo ime i prezime u tražilicu i otkrivam da u gradu još radi antikvarijat u kojem je Saba proveo čitav radni vijek - postoji li u današnjoj tršćanskoj dosadi priča, mora da je ondje. Međutim nekoliko minuta šetnje do antikvarijata, koji danas nosi njegovo ime, donosi razočaranje - on je, koliko uspijevam odgonetnuti na svom lošem talijanskom, zatvoren zbog bolesti vlasnika, ali spomen-ploča otkriva da je na istoj adresi neko vrijeme živio i najveći irski pisac James Joyce te da mu se ondje rodio sin Giorgio. Trst mu je očito pasao mnogo više nego pospana habsburška Pula, s obzirom na to da je živio u njemu u tri navrata i da je predavao engleski u poznatoj školi Berlitz.

Spomenik Joyceu nalazi se na zanimljivoj lokaciji, ali Ponte Rosso, mitsko mjesto svih Jugoslavena, danas ne nudi štandove prepune traperica. Tako je već dugo, ne znam točno otkad. Premda su me kao dječaka roditelji vodili u ovaj grad, put me u njegov centar nije nanio dobrih 25 godina. Nekih stvari jasno se sjećam - bilo je to mjesto na kojem sam dobio svoje prve najkice i svoj prvi nogometni dres - onaj 'pravog' Ronalda, netom nakon što je potpisao za milanski Inter. Moguće je da sam ondje uživo vidio prvog Afrikanca, a oni svoje drangulije danas prodaju drugdje. Ne preostaje drugo nego ući u obližnju srpsku pravoslavnu crkvu svetog Spiridona, izgrađenu 1861. godine zaslugom autohtone zajednice tršćanskih trgovaca srpskog podrijetla, obitelji s prezimenima poput Vučetić i Gopčević.

Crkva je ogromna, najveća izvan Srbije, govori mi dvadesetosmogodišnji Jagoš, a koji je u dječačkoj dobi stigao u grad kao izbjeglica s Kosova i radi kao crkvenjak. Talijanski je brzo savladao, tvrdi da je lagan, i otkriva mi da u gradu živi desetak tisuća Srba, što me prilično iznenadilo. Čini se logičnim da u Trstu ima više Slovenaca ili Hrvata, ipak je njihova matica mnogo bliže, no to nije slučaj. Prema Jagošu, ondje se nedjeljom okupi skromnih stotinjak vjernika, ali ih za blagdane bude oko tisuću. Žali se da gradu nedostaje sadržaja za mlade i da se ono malo klubova zatvorilo u vrijeme covida, što će kasnije potvrditi neraspoloženi studenti okupljeni oko instalacije koja upozorava na rast femicida u Italiji.

Osim Sabe i Joycea, grad je spomenikom odlučio odati počast i najstarijem od trojice pisaca - Italu Svevu, rođenom kao Aron Ettore Schmitz u godini u kojoj je izgrađen spomenuti pravoslavni hram. Sudeći po kasnijem njuškanju internetom, Joyce i Svevo bili su bliski prijatelji iako su bili daleko od vršnjaka - dijelilo ih je dvadesetak godina. Joyce je učio Sveva engleski, a stariji je pisac uvelike utjecao na nastanak znamenitog 'Uliksa'. Svevo je u talijanskoj kulturi zapamćen po romanu 'Zenova svijest', odnosno dnevniku koji pacijent Zeno piše svom psihoanalitičaru, što otkriva fascinaciju još jednim poznatim stanovnikom Trsta - Sigmundom Freudom, koji se, doduše, ondje kratko zadržao, ali je možda posredno nadahnuo rad tršćanskog psihijatra Franca Basaglie. Ovaj je liječnik zaslužan za reformu cjelokupnog sustava psihijatrijskih bolnica u Italiji, odnosno zatvaranje rigidnog sustava umobolnica, što je omogućeno 1978. godine zakonom poznatim i kao legge Basaglia.

Ovo su tek natuknice, tršćanske su priče mnogo dublje, a ima ih bezbroj. Ako ste na Kvarneru ili, još bolje, u Istri, put do Trsta je kratak i ugodan jer granične kontrole više nema. Uvijek stroge Slovence i elegantne karabinjere zamijenila je pogranična pustoš - tu i tamo vide se ostaci kakvog duty free shopa ili kakve mjenjačnice, sugerirajući da se ondje relativno nedavno odvijao ozbiljan promet. Danas to nije slučaj i mora se priznati da je grad na površini - dosadan. Ipak, zagrebe li se malo…