Njih točno sedamdeset, mahom u prvom redu do mora, u gotovo pa gerilskoj akciji osvanulo je u šarenom, veselom i romantičnom ruhu. Mještani guštaju, prolaznici zastaju, stranci fotografiraju i mole za prijevod.

'Kažem, bile su zapuštene pa smo nas tri krenule u akciju', govori nam Mariana Grubić. Po struci slikarska dizajnerica, po profesiji vlasnica krojačkog obrta, ona je nakon svog radnog vremena - i to zajebanog, dvokratnog - našla vremena igrati se vranjičkim klupama. Ona i Tanja Munivrana, od milja nazvana krijesnicom jer se brine za rasvjetu, te Antonia Jerković kao 'lakirerka', cijeli poluotok opkolile su veseljem.

Svega tu ima: od stihova Olivera, Arsena ili Tome Bebića, preko posvete tiramolima i balaturama, nestalim palmama koje su poharali nametnici ili davno uklonjenim vranjičkim spomenicima, do galeba, grdelina, tovara i Hajduka. Ideje se rađaju u hodu, na noćnom brainstormingu, pa se odmah krene i u realizaciju - kako bi se do jutra klupe barem djelomično osušile i preživjele do faze lakiranja. Usput one osvježe i poneku kantu za smeće, bitvu za vezanje brodova ili parkić te ga pretvore u 'zelenu plažu'. Naletjeli smo čak i na školicu, davno zaboravljenu dječju uličnu igru.

'Prvih nekoliko klupa igrom slučaja bilo je u nijansi crvene, a to se valjda nije svidjelo našem popu, pa smo one uz crkvu odmah oslikali u hrvatsku zastavu i crveno-bijele kvadratiće. Nakon toga nizali smo što nam padne na pamet: klupa ispred kuće u kojoj se snimalo 'Malo misto' ima citate iz serije, tamo gdje su bile dvije skulpture našeg kipara Jure Bilića - koje su uklonjene jer su bile od azbesta - vratile smo ih barem na slici, a na mjestu koje su stari mještani nazivali 'greda' i na kojem se vječno sjedilo i raspravljalo o igrama našeg Omladinca, odali smo počast tom klubu', govori nam Mariana.

Šećemo se dalje pa primjećujemo nove zgodne detalje: klupe ispred lokalne škole posvećene su bazičnim znanjima o slovima, brojevima i bojama, a tamo gdje je živio Vranjičanin po kojemu je Toma Bebić skladao čuvenog 'Leuta', jasno, nalaze se stihovi baš iz te pjesme.

'Jedan bračni par koji uvijek sjedi na istoj klupi zamolio nas je da nju posvetimo perunici', uskače Tanja u razgovor, pa pokazuje klupu na kojoj piše da se radi o službenom 'hrvatskom nacionalnom cvijetu'. Iskreno, nismo znali za taj podatak.

'Nismo ni nas tri, baš nas je razveselio', smiju se sugovornice tportala.

Samoinicijativno oslikavanje klupa u relativno zapuštenom, ali opet silno ljupkom mjestašcu na prvi pogled nije pothvat koji će pomaknuti planine, no s druge strane baš male stvari daju prave znakove života i dokazuju da nismo svi otuđeni i nezainteresirani za svijet oko sebe. Naše tri junakinje vođene su upravo tim motivima - ako one ne pokažu brigu za mjesto u kojemu žive, tko će drugi?

'Od udruge Don Frane Bulić dobili smo nešto novca za materijal, a preko noći nas redovito obilaze ljudi i donose nam hranu i piće. Rođo, sestra Dijana, Jure, Ivana Peraica, Ivana Ćubelić, svekrva Marija, Mladena, Kećo, vatrogasci i njihov šef Nikola Peraica… Volim to zajedništvo', priznaje nam Mariana.

Nije da tri umjetnice nisu to vratile zajednici: jedna klupa, recimo, posvećena je baki Mili Bugaruši, lokalnoj legendi koja se u osamdesetoj godini života okolo vozila na svom skuteriću i tako će nastaviti 'dokle god ju mozak i oči služe'.

Jedan mještanin - nadimka Beka, ako se ne varamo - nedavno se polomio, pa ga je pred kućom zatekla klupa s Pink Pantherom kojemu je jedna noga u gipsu. Romantično mjesto posvećeno je Roku i Cicibeli, kvartovsko okupljalište pred trgovinom, dakako, Hajduku, a postoji i jedno koje Vranjičani mahom zaobilaze. 'Ma, jednu klupu posvetili smo dugi, a ljudi su protumačili da izgleda nekako gej, pa izbjegavaju sjesti na nju. Iako mladi baš i nisu toliko opterećeni, a stranci pogotovo', smiju se opet vesele Vranjičanke.

Što dalje? Ni one nemaju pojma: odvalile su sedamdeset komada i sada će se vjerojatno odmoriti, makar im se vrzmaju razne ideje.

'Eh, da je malo srediti i ove fasade…'