Punih dvanaest godina to traje, još otkako je stara zgrada u centru Splita obnovljena za potrebe Županijskog suda, da bi potom Državno odvjetništvo okupiralo višak prostora i ostavilo općinske suce na cesti. Seljakali su ih od nemila do nedraga, smještali u kojekakve rupe i šupe, sve dok se u jednom trenutku zapuštena vojarna nije pokazala kao pogodno privremeno rješenje - koje, znamo iz splitske i hrvatske prakse, najčešće postane trajno. Postojala je u Splitu i stara zgrada, u narodu poznata kao 'vjenčaona', u koju su se mogli zgurati - ali bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt trampila je taj objekt sa Željkom Kerumom za robnu kuću.

Što je barem iz Kerumove pozicije sasvim logičan posao: 'vjenčaonu' se može srušiti i na njenom mjestu dignuti barem osam katova, a robnu kuću ne smiješ ni taknuti.

Uglavnom, Općinski sud u Splitu u međuvremenu je rastao i bujao, u sklopu raznih reformi i njihovih neuspjelih pokušaja sebi pripajao i gutao male okolne sudove i službe, pa se zaustavio otprilike na 350 zaposlenih. Svi oni svakog jutra imaju staviti put pod noge i nekako se dobaciti do ove nedođije, no navikli su: pravi šok doživljavaju mušterije koje dolaze izdaleka i koje očekuju reprezentativno zdanje, a ne golemi zapušteni kokošinjac usred ničega.

Ako ovaj sud uopće uspiju pronaći: do Dračevca, naime, vozi tek jedna linija gradskog prijevoza, i to vrlo rijetko. Tko zakasni u dolasku, nek' se pravda sucu. Komu pobjegne autobus za natrag, nek' čeka na suncu.

'Nedavno nam je pukla cijev za vodu i dobar dio zgrade je poplavio. Onda smo shvatili da je cijeli sud na jednom ventilu, pa smo ostali potpuno suhi i morali smo poslati ljude kućama', s neugodom nam prepričava predsjednica Općinskog suda u Splitu Marina Boko. Jedva je pristala na razgovor za tportal i vidljivo izbjegava kukati te nas nastoji usmjeriti na pozitivu: baš ovih dana objavljeno je da se spomenuta bivša Kerumova robna kuća ipak počinje preuređivati i obnavljati, što znači da povratak u grad ipak ne bi trebao biti pusti sanak, makar je i laiku već danas jasno da će taj objekt biti pretijesan i imati barem tridesetak posto manje sudnica od potrebnog.

Da apsurd bude veći, ni za taj pothvat nisu previše zaslužni država ili Grad Split - financirat će se, naime, darovnicom Kraljevine Norveške.

Kako bilo, na Dračevcu sanjaju staru robnu kuću i u međuvremenu se krpaju kako znaju i umiju. A nije baš jednostavno opisati kako to izgleda: prilikom izgradnje nije se vodilo previše računa o estetici - jer zašto i bi ako se, zaboga, radi o vojarni? - pa su cijevi vodovoda i kanalizacije protegnute i šuškaju iznad glava posjetitelja, zaštitari stoje na propuhu, prozori klapaju i povremeno otpadaju, kišnica se slijeva po zidovima, vlaga svako malo probije, a zahodi su onako…

Vojnički. Makar je vidljivo da se zgradu nastoji održavati manirom dobrog gospodara, pa je čista i uredna koliko može biti.

'Imamo dio budžeta koji je Ministarstvo dodijelilo za održavanje, a svake godine nastojimo uložiti i nešto naših sredstava, ali nema tog novca koji bi ovo mogao dovesti u red. Iskreno, jedva čekamo povratak u Split', priznaje nam predsjednica Boko. Zavirujemo potom u jednu od sudnica, njih bezbroj, sve jedna nalik na drugu. Vojničke spavaonice pretvorene u improvizirana mjesta za dijeljenje pravde vrlo su prostrane, ali to je valjda njihova jedina prednost. Mane bismo mogli nabrajati do sutra: zimi je uglavnom hladno, ljeti ih ni klime ne uspijevaju pošteno rashladiti, a o namještaju da ne govorimo. Skupljen je sa svih strana, šarolik i prosječno u raspadu, dok se novi ne isplati kupovati jer bi u ovakvim uvjetima ionako - propao.

'Ništa od toga mi ne smeta, niti se bunim, problem je lokacija - smjestiti jedan sud na ovakvo mjesto zaista je katastrofa, čista sramota', iskreno i bez uvijanja govori nam sudac Josip Mrkonjić. Nekoliko vrata dalje kolegica Mirjana Mima Horvat govori nam u sličnom tonu.

'Zbog velikih gužvi satima putujemo na posao, stranke nam kasne i gube cijele dane zbog jednog ročišta, a ni reputacijski to ne izgleda baš najbolje, zar ne?' kaže ova sutkinja, da bi se njena zapisničarka Snježana Petrovski nadovezala još konkretnije: 'Ni prozor ne smijemo ostaviti otvoren preko noći jer tko zna što će nas ujutro dočekati', iskrena je.

Točno znamo na što misli: oko suda na Dračevcu posljednjih mjeseci i godina viđani su psi lutalice, lisice i zmije, a u njegovoj unutrašnjosti štakori su još češći gosti. Sva raskoš faune nastanila se u bivšem vojnom kompleksu u kojemu je ova zgrada jedina koliko-toliko funkcionalna, ne računajući kapelicu posvećenu Četvrtoj gardijskoj brigadi, dok sve okolne - potpuno devastirane, razvaljene i prikladne jedino kakvom filmu katastrofe - čekaju ostvarenje mokrih snova o tehnološkim parkovima, prometnim centrima i sličnim utopijama, koje se mjesecima zamišljaju na ovom prostoru.

Jer, rekli smo, ovo je samo privremeno rješenje. Makar trajalo dvanaest godina.

U maloj inspekciji tportala naletjeli smo i na nešto što se optimistično naziva 'sobom za odvjetnike', a u toliko je jadnom stanju da su se splitski odvjetnici sami ponudili malo je renovirati i upristojiti. Ministarstvo pravosuđa nije bilo oduševljeno tom idejom, pa se odustalo od nje.

Šećući gore-dolje ovom četverokatnicom, spoznali smo i da nigdje nema dizala, a naši domaćini to su nam potvrdili: naprosto, zgrada nije prilagođena osobama s invaliditetom. Tako je kako je, pa makar i protuzakonito. Najbolje što se može napraviti jest ročišta na koja pristupaju slabo pokretne osobe prebacivati u sobičak u prizemlju, a njih onako ponižavajuće uvoditi kroz skriveni stražnji ulaz.

Baš tu negdje, u prijemnoj pisarnici, nailazimo na Ankicu Boko i Dragicu Vuletić: njih dvije zatrpane su poslom - evo, baš nedavno preživjele su opsadu s tisućama tužbi vezanih uz švicarski franak - ali slabo nam se žale. Sve oko njih jest staro i poprilično dotrajalo, no barem je prostrano. Čak imaju i svoj mali skriveni kutak za opuštanje. S prostorom, čini se, problem postoji jedino u podrumu, ondje gdje se po sili zakona desetljećima drže svi mogući spisi. U arhivu, dakako.

'Premještamo i slažemo, ali uvijek ostane viška', smije se Đeni Gotovac, šefica od arhiva. Sve oko nje doista jest pretrpano, žuti fascikli okupirali su i police i podove i stolove, ali opet je sve čisto i već na prvi pogled uredno, pedantno. No što će se dogoditi kada se ova gomila papira spoji s onih tri kilometra starih spisa u spomenutoj robnoj kući u centru Splita, kada napokon krene njeno preuređenje, malo tko može i zamisliti. Eksplozija kartušine.

'O tom potom. Zasad nam je bitno da preseljenje ide i da se stvari dobro razvijaju', tradicionalno optimistično ispraća nas predsjednica Marina Boko.

Što bi drugo, uostalom, mogla reći? Drugi najveći grad u Hrvatskoj, godine dvije tisuće i devetnaeste. Da, civilizacijska sramota.