Predviđanja su da će do kraja ovog desetljeća depresija, odnosno mentalni poremećaji, biti problem broj jedan u zapadnom svijetu. Kako mentalno osnažiti ljude, kako uspostaviti održiv sustav mentalne skrbi te koji su primjeri dobre prakse – o tome svemu govorilo se na okruglom stolu pod nazivom 'Dobre prakse usluga u zajednici za osobe s teškoćama mentalnog zdravlja'.

Okrugli stol je ujedno početak kampanje 'Naši glasovi za mentalno zdravlje', čiji je cilj informirati i osvijestiti javnost o izazovima, dobrim praksama za podršku mentalnog zdravlja u zajednici i politikama mentalnog zdravlja u Hrvatskoj i EU-u te ih pozvati da izađu na izbore za EU parlament. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije kroz natječaj Impact4Values Zaklade Solidarna.

Mentalno zdravlje za državu važno kao i obrana

'Mentalno zdravlje tek sad dobiva mjesto koje zaslužuje u društvu, nakon pandemije i u Hrvatskoj nakon potresa. Praksa pokazuje da su desetljeća potrebna da se razriješe neke traume. Zauzimam se za veću dostupnost psihoterapije, ali i peer podrške, da oni koji su prevladali neku poteškoću pruže pomoć onima koji trenutno prolaze kroz određenu krizu', rekao je prije samog panela Tin Pograc, predsjednik SUMEZ-a, dodavši da za mentalno zdravlje treba izdvajati veća sredstva jer je važno kao i obrana.

'Tema mentalnog zdravlja treba biti prioritet. Zalog budućnosti jedne države - investicija koja će doprinijeti tome da imamo bolju zemlju i budućnost', rekla je na početku panel diskusije Danijela Štimac iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ).

Sudionici okruglog stola složili su se da je velik problem to što češće govorimo o mentalnim poteškoćama (i njihovoj sanaciji) nego o mentalnom zdravlju (preventivi). Radmila Stojanović Babić, predsjednica Udruge Susret i članica organizacije Mental Health Europe, istaknula je važnost razumijevanja pojma mentalnog zdravlja, objasnivši da je to stanje dobrobiti u kojem čovjek može funkcionirati, raditi i doprinositi zajednici.

Marina Vidović, predsjednica Udruge Feniks Split i stručnjakinja za peer podršku, za početak je naglasila koliko je važno učiti mlade ljude i obitelji kako mogu doprinijeti mentalnom zdravlju, dodavši da je pritom bitna dimenzija ispunjenosti i svrhovitosti.

Naglasak na multidisciplinarnosti i intersektorskom pristupu

Kad je riječ o hrvatskoj strategiji za mentalno zdravlje, Štimac iz HZJZ-a kaže da je dugoročna vizija razvoja mentalnog zdravlja u Hrvatskoj do 2030. godine donesena koncem 2022. te da ona obuhvaća sve nužne smjernice. Naglasak je na multidisciplinarnosti i intersektorskom pristupu, ali i većem uključivanju ljudi s iskustvom borbe s nekom od mentalnih poteškoća u sustav podrške.

'Jako je važno da je u razvoj strategije bio uključen i predstavnik korisnika, odnosno SUMEZ-a. Potreban je multidisciplinarni i intersektorski pristup te se veći naglasak treba staviti na peer podršku. Fokus treba biti na oporavku, što je također razrađeno u strategiji i treba razvijati fleksibilnost – pružanje usluga i intervencija koje će biti usmjerene na potrebe korisnika', istaknula je.

Štimac kaže da su preko akcijskog plana za zaštitu mentalnog zdravlja već poduzeti neki konkretni pomaci.

'Govorimo o uključivanju dispanzerske skrbi, osnivanju psiholoških timova na razini primarne zdravstvene zaštite te, možda najbitnije, o novoj mreži javnozdravstvenih timova u čijem će okviru biti aktivno 30 - 24 dispanzera za mentalno zdravlje i 20 psiholoških timova te mobilni timovi koji će biti povezani sa sustavom obrazovanja vezano za mentalno zdravlje djece i mladih', objašnjava Štimac.

Na pitanje može li do 2026. svaki dom zdravlja imati stanicu za mentalno zdravlje i uslugu psihoterapije, Štimac kaže da to mora biti realan scenarij.

'Jedan od najvećih problema Hrvatske je monopol HZZO-a na financiranje zdravstvene zaštite. Jedna smo od rijetkih zemalja u kojima onaj koji plaća zdravstvenu uslugu određuje i cijenu usluge. Nova mreža javnozdravstvenih timova trebala bi to promijeniti te bi potencijalno i pružatelji usluga mogli sudjelovati u formiranju cijena', kaže Štimac.

Predugo se čeka na uputnice

Što se tiče dostupnosti psihoterapije, Vidović ističe da imamo obrazovan kadar, no da je problem u tome što ga većinom možemo dobiti samo privatno kada nam je prijeko potreban.

'Na uputnice dugo čekate - ako ste suicidalni, nije vam to onda od neke pomoći', ističe ona. Dodaje i da bi mobilni timovi za mentalno zdravlje puno pomogli jer bi oni koji su u krizi trenutno mogli dobiti skrb, i to kod kuće.

Još jedan problem, kako kaže, to je što sustav nije dovoljno fleksibilan te izostaje suradnja bolnica i civilnog sektora.

'Pružanje podrške u zajednici puno bi pomoglo. Već sad to funkcionira na razini civilnog društva u sklopu SUMEZ-a. Snalazimo se pomoću volontera, radno-okupacijskih radionica i slično. No sve to trebalo bi biti dostupno na razini države', kaže Vidović.

'Kao udruge možemo biti fleksibilni, ali naš je problem u tome što nemamo dovoljno financiranja. Javna svijest je da trebamo raditi besplatno, no ako to i radimo, ne rade nam besplatno telefon i printer', dodaje, istaknuvši da su dosad nažalost bolnice te koje su zazirale od suradnje s udrugama.

Mira Pekeč Knežević, zamjenica pravobranitelja za osobe s invaliditetom, naglasila je pak da nam nedostaje jaka preventiva.

'Nećemo ništa postići ako budemo samo sanirali poteškoće. Zato je jako bitno da govorimo o mentalnom zdravlju. Zdravlje je temeljno ljudsko pravo', kazala je Pekeč Knežević.

'Uvijek smo sjajni u pisanju dokumenata, ali kad treba krenuti u provedbu, odjednom su nam svima vezane ruke. Problem je u nedostatku našeg uvezivanja i zatvorenosti sustava unutar sebe. Ako nešto postoji u sustavu socijalne skrbi, onda to ne možete uvažiti u zdravstvenom sustavu. Trebali bismo raditi na tome da sredstva budu usmjerena na osobu za koju su namijenjena, bez obzira na to o kojem se sustavu radi', rekla je Pekeč Knežević.

Kako dodaje, usluge postoje, no problem je u tome što one nisu povezane.

'Možda bi tako nešto trebalo pilotirati na manjem području lokalne samouprave', predložila je, dodavši da treba osvijestiti to da je ulaganje u mentalno zdravlje ljudi i ekonomsko pitanje.

'Često zanemarujemo i da je mentalno zdravlje izuzetno važno i u sustavu obrazovanja. Kod mladih ljudi je porast mentalnih poremećaja toliko dramatičan da se ne usudimo ni govoriti o tome. Činimo li dovoljno? Mislim da ne', dodala je Pekeč Knežević.

Kad sustav zakaže...

Antonela Golobić, mlada kineziologinja i trenerica, govorila je o svom iskustvu mentalnih poteškoća te kakva je bila reakcija sustava i okoline kad je potražila pomoć, istaknuvši da je sramotno to koliko je mentalno zdravlje još uvijek tabu-tema.

'Kad sam kao trenerica završila u bolnici, kolege su djeci na treningu lagali o uzroku moje hospitalizacije. Mene toga nije sram i o tome treba otvoreno govoriti. Mislim da bi se već i tete u vrtiću trebalo educirati o komunikaciji oko mentalnog zdravlja', istaknula je Golobić.

'Sustav mi nije puno pomogao, a usto nisam bila ni u dobroj okolini. Kad sam nazvala hitnu u trenutku u kojem sam imala suicidalne misli, žena mi je rekla da nazovem neku prijateljicu i porazgovaram s njom. Ja sam nju trebala nagovarati da me prime na hitnoj. Drugi put kad sam bila loše intervenirala je i policija te mi je policajka rekla da sam zapravo nezahvalna jer je vidjela kako moj život izgleda na Facebooku', prepričava Golobić svoje iskustvo.

Svi su se složili da većina tih ljudi zasigurno ima dobre namjere, no upravo je tu vidljiv nedostatak razumijevanja mentalnih poteškoća prisutan u našem društvu.

Stojanović Babić pak kaže da su Italija, Nizozemska, ali i Indija zemlje koje imaju dobre primjere iz prakse.

'Nizozemska zato što promišlja gdje će uložiti i kako iskoristiti ljude da pomognu jedni drugima da ne bi došlo do potrebe za odlaskom kod psihijatra. U Italiji su pak zakonski zabranjene psihijatrijske bolnice. Sva podrška odvija se u zajednici, ali to je nešto na čemu oni rade već od kraja 60-ih godina', objašnjava. S druge strane pak kaže da je možda najbolji sustav podrške u Indiji, koja nema uopće razvijen sustav zaštite mentalnog zdravlja. 'Upravo nedostatak sustava natjerao je ljude da se sami aktiviraju i pomognu jedni drugima, da razvijaju suosjećanje', kaže Stojanović Babić.

Međunarodne preporuke

Štimac se osvrnula na međunarodne preporuke u vezi s mentalnim zdravljem. Kako kaže, ključna riječ je osnaživanje svakog pojedinca, ali i cjelokupne zajednice. Drugo je individualizacija pristupa, a fokus treba biti i na oporavku. 'Imamo jako visoku stopu invaliditeta zbog mentalnih poremećaja. Ako čovjeku od 18 godina kažete da ne može raditi, vi ste ga osudili na bolest. Oporavak je moguć i to je potrebno reći', ističe Štimac.

Također je bitna interdisciplinarnost, ali i uključivanje ljudi s mentalnim poteškoćama, jer oni najbolje znaju što im je potrebno.

Je li moguće da psihoterapiju subvencionira država i tako u ranijoj dobi spriječi razvoj poteškoća?

Štimac kaže da je to usluga koja treba biti financirana kao i sve druge zdravstvene usluge. 'Ne vidim nijedan razlog da onaj koji pruža uslugu – privatno – ne može napraviti ugovor s HZZO-om i pružiti tu uslugu jednako, ali besplatno pacijentu.

Imamo naslijeđen rigidan sustav kojeg se držimo i ne znamo puno o modelima financiranja zdravstvene zaštite. Za korisnika nije bitno je li nešto iz zdravstva ili iz socijale. Postoji strah od popuštanja moći, popuštanje kase. Zagovara se sustav koji pruža usluge u zajednici. Imamo dovoljno psihijatara, ali imamo neracionalan zdravstveni sustav', ističe Štimac.

Pekeč Knežević kaže da su dosad najveći otpor deinstitucionalizaciji bili unutar institucija. 'Ljudi nisu spremni na promjene - da stručnjak koji unutar sustava radi na jedan način sad mora raditi na drugi. Bojim se da to nećemo postići ako to ne nametnemo zakonski', kaže.

Nisu rješenja (samo) psihijatri

'Psihoterapija bi trebala biti dostupna svakome kome je potrebna. To ne znači da svaka sredina mora imati psihijatra, nego treba osigurati osobu koja zna reagirati i usmjeriti vas', dodaje Pekeč Knežević.

Vidović kaže da se većini ljudi koji dolaze u njihovu udrugu najviše sviđaju grupe uzajamne podrške. 'Tamo gdje će ih netko iskreno saslušati i gdje mogu biti u potpunosti ono što jesu. Ta sposobnost da budeš tu za drugo ljudsko biće, to je vještina koja se može učiti i na satovima razredne nastave. Djeca to zapravo znaju, samo ih mi odučimo od toga', kaže ona.

Ipak, Hrvatska ima deficit adolescentnih psihijatara, a istovremeno je ogroman porast mentalnih poteškoća baš u toj dobi. Kako studente medicine potaknuti da idu na tu specijalizaciju i kako država može doskočiti tom problemu?

Štimac kaže da su dječja i adolescentna psihijatrija poprilično nove struke te da bi, kako smatra, bolje bilo da se nisu ni odvajale od psihijatrije, nego da su unutar sustava kao subspecijalizacije jer se na taj način održava kontinuum u liječenju mladih. 'Mentalni poremećaji javljaju se obično oko 15. ili 16. godine. Zbog sadašnjeg sustava pacijent mora prijeći nekome drugom u sustavu kada postane punoljetan', ističe ona.

'Treba osvijestiti to da psihijatar dolazi na kraju. Male promjene stanja svijesti su potrebne. Preventivne mjere podrazumijevaju jačanja socijalnih i emocionalnih kompetencija. To je nešto što treba biti integrirano u vrtićke programe', kaže Štimac.

'Dokle god u našim školama djeca idu kod psihologa po kaznu, a ne on do njih, da ih nauče kako zdravo žalovati, što je zdrava veza, kako se zdravo naljutiti, kako postaviti osobne granice… Imamo psihologe, samo smo ih zatrpali birokracijom pa ne mogu raditi svoj posao', kazala je Vidović.