Nema što, Hrvatska je na čelu EU! I to po jedva skucanih 20 i kusur posto izlaznosti na izbore (čime nismo najgori, ali smo odmah do njih), po premoćnoj pobjedi deklarirane euroskeptičarke (i, po nekima, rasistice) i po ukupnoj pobjedi stranke protiv koje se na hrvatskom sudu vodi postupak za isisavanje novca iz državnih poduzeća. Na čelu je Hrvatska i po najnevidljivijoj izbornoj kampanji ikad – u zemlji u kojoj je valjda svaki drugi Hrvat član neke stranke. Interes za ove izbore najmanji je u zadnje 23 godine, dok općeniti interes za članstvo u političkim strankama i dalje raste iz dana u dan. Razlog i jednog i drugog je isti – članstvom u političkim strankama (i to ne samo u dvije najveće) naglo porastu šanse za zapošljavanje – jednima je to zgadilo politiku, a drugima ju je naglo omililo. No netom završeni izbori za Europski parlament otvorili su Pandorinu kutiju.

1. Hrvatski građani nemaju pojma o Europskoj uniji

Kao prvo – pokazali su da hrvatski građani o Europskoj uniji, Europskom parlamentu i funkcioniranju u toj 'velikoj europskoj obitelji' ne znaju ama baš ništa. Za neznanje hrvatskih građana kriva je politika – Vlada prije svega, koja je inertno pustila izborima da se dogode samim time što su raspisani, a o njihovoj važnosti – ni zuc! Nedopustiva je pojava da se o smislu europskih izbora najsuvislije riječi čuju na sam dan izbora. Tako je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić kandidatima za Europski parlament poručila da najprije trebaju dobro poznavati hrvatske institucije, da bi mogli dobro funkcionirati u europskima, dok je premijer Milanović upozorio građane da EP donosi oko 80 posto europskih zakona koji će se ubuduće ticati i Hrvatske.

Prije nešto više od godinu dana nemale kritike dobilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova – zbog slabo odrađene kampanje za održavanje referenduma o Europskoj uniji. Pa ipak, izlaznost na referendum održan 22. siječnja 2012. bila je 43,51 posto, od čega je 66,27 posto građana glasalo za članstvo RH u EU, a 33,13 posto protiv. Na prvim izborima za EP izlaznost se prepolovila – prema dosadašnjim neslužbenim rezultatima, na izbore je izašlo tek 20,83 posto, ili tek nešto više od 780 tisuća građana. Manje je to nego što grad Zagreb ima stanovnika (a ima ih tek 790 tisuća prema popisu iz 2011)!
Budući je bio lijep sunčan dan, može se zaključiti da je tih bijednih 20 posto još i dobro, jer da je bila kiša – bitno bi se manje ljudi zaputilo prema biralištima. Osim Vlade, čiji se predsjednik i ministrica vanjskih poslova tješe kako su 'znali da izlaznost neće bizi velika', za ovakvu nezainteresiranost hrvatskih građana krivi su i dosadašnji promatrači u Europskom parlamentu, koji se u proteklih godinu dana ni na koji način nisu potrudili progovoriti o toj svojoj briselskoj avanturi. U skladu s time, u percepciji običnog Hrvata Bruxelles je zato daleko nepoznato mjesto u koje gramzivi hrvatski političari idu po još nešto ionako nezasluženoga novca.

2. Niti hrvatski političari nemaju pojma o Europskoj uniji

Kao drugo – ovi su izbori pokazali da o Europskoj uniji i Parlamentu ništa ne znaju ni hrvatski političari. Takozvana nevidljiva kampanja, koju su oni vodili proteklih tjedana, svela se na fraze o zaštiti hrvatskih interesa (iako je ta priča završila okončanjem pregovora o pristupanju EU). Među strankama koje su izašle na izbore bilo je i onih koje su tijekom zadnjih 24 sata prije predaje lista još tražile bilo kakve dobrovoljce-kandidate za stavljanje na liste. Bilo je i kandidata koji su molili poznate i nepoznate da im nabace koju temu za kampanju. Bilo je i onih koji su jednim potezom nastojali ubiti i europske i (valjda) lokalne izbore – 'Brinite o sebi' bilo je geslo primjerenije za posao u HZZO-u nego u EP-u. Sve je to pokazalo koliko je Hrvatska nespremna za Europsku uniju, a njeni političari – političari opće prakse, bez ikojeg od specijalističkih znanja koja se cijene u Europskom parlamentu. Za to su, osim njihove vlastite nezainteresiranosti, krive i matične im stranke, koje ne potiču specijalizaciju svojih stranačkih uzdanica. Zato će se mnogi od 12 izabranih neugodno iznenaditi i tempom i načinom rada u Bruxellesu.

3. Ruža Tomašić i 'hrvatska stranka nevažećih listića'

Kao treće - ovi su izbori pokazali što hrvatski građani zapravo vole. Sudeći po uspjehu Ruže Tomašić, oni očito cijene političara sa stavom (pa makar on bio civilizacijski, blago rečeno, upitan). Na primjeru HDZ-a pokazalo se i da vole domoljublje prije poštenja, te da ne podrazumijevaju da to dvoje ide ruku pod ruku. Pokazalo se i da vole kojekakve trabante koji ih pozivaju na bojkot izbora, jer 'vaš glas vrijedi'. Da vrijedi glas svakog građanina koji opstruira izbore, danas bi u Europski parlament otišla i 'hrvatska stranka nevažećih listića' – koji sa svojih trenutnih 5,07 posto komotno prelaze izborni prag. Svi oni koji pozivaju na izbornu apstinenciju u znak prosvjeda protiv političkih elita ne razumiju osnovnu stvar – da iste te političke elite jedine profitiraju od slabog izlaska na izbore. To se, uostalom, sada i pokazalo – i uz iznimno slabu izlaznost, jedine su profitirale vladajuća koalicija (SDP-HNS-HSU) i koalicija opozicijskih stranaka (HDZ-HSP AS-BUZ) koje su zajedno skupile oko 480 tisuća glasova, dok su prvi iza njih (ili treći ukupno, i posljednji čiji kandidat ulazi u EP) Hrvatski laburisti s tek nešto više od 42 tisuće glasova. Po snazi svoga članstva i po disciplini biračkog tijela logično je da upravo političke elite (ili najjače stranke s pozicije i opozicije) jedine imaju koristi od šireg neizlaska glasača drugih opcija - lijevih, desnih ili kojih već.

4. Važnost koaliranja

Kao četvrto – ovi su izbori pokazali neke zanimljivosti hrvatskog stranačkog života. Prije svega, važnost koaliranja. HDZ po trenutnom stanju stvari ne bi mogao slaviti svojih šest mjesta u Europskom parlamentu da nije koalirao s HSP-om Ante Starčevića, predvođenog već spomenutom Ružom Tomašić. Ona je, pak, po preferencijalnim glasovima debelo potukla HDZ-ove kandidate, jer je prvi sljedeći HDZ-ov kandidat, Andrej Plenković, dobio čak 10 posto manje preferencijalnih glasova od prvoplasirane Tomašićke. Ta novoizabrana zastupnica u Europskom parlamentu jedina je u Saboru glasala protiv Deklaracije o članstvu Hrvatske u EU.

SDP je na ovim izborima uvidio pogrešku koju je počinio okretanjem leđa IDS-ovom Ivanu Jakovčiću, koji je na nacionalnoj razini sa svojom listom dobio solidnih 3,84 posto glasova - što je više od HDSSB-a, koji je na prošlim parlamentarnim izborima bio vrlo uspješan i osvojio čak šest mjesta u Saboru. Pritom, jedini istinski tragičar je bivši ministar obrane Jozo Radoš, danas iz redova SDP-ovog koalicijskog partnera HNS-a. Iako je sasvim sigurno da samostalnim izlaskom na izbore HNS ne bi prešao prag, pokazalo se da je na ovim europskim izborima Jozo Radoš dobio više preferencijalnih glasova od SDP-ovih (polu)anonimaca Marina Baldinija, Olega Valjala i Sandre Petrović zajedno. No oni su stranačkom kombinatorikom pozicionirani na 3, 4. i 5. mjesto na listi, pa je Radoš kao 6. – izvisio. Nedostatak kvalitetnih i nacionalno prepoznatljivih kandidata političkim bi strankama trebao zvoniti na uzbunu – ulaskom u Europsku uniju više neće biti dovoljno žonglirati tek lokalnim i nacionalnim političarima.

Žele li, među ostalim, barem djelomično povratiti interes građana za sudjelovanje u političkom životu Hrvatske, ali i poraditi na vlastitoj vjerodostojnosti, političke stranke pod hitno moraju početi formirati i obrazovati političare za tri osnovne razine – lokalnu, nacionalnu i europsku. To bi značilo i sustavno obrazovanje stranačkog kadra za određene teme i probleme, što je praksa koju su hrvatske stranke napustile prije više od 10 godina.

Možda nama izbori nisu zanimljivi, ali europarlamentarcima jesu

I, kao peto – većina nije svjesna da su se ovi izbori pratili i na međunarodnoj, prvenstveno europskoj razini. Na Twitteru Europskog parlamenta cijelu su se večer, nakon zatvaranja birališta u Hrvatskoj, pojavljivali twitovi aktualnih europarlamentaraca o izlaznosti ili o trenutno prebrojanim glasovima. U tome su prednjačili poljski i češki zastupnici, ali se našlo i Iraca, Francuza ili Nijemaca. Pritom, nije se gledao rezultat SDP-a ili HDZ-a, već jačanje glavnih političkih grupacija u Europskom parlamentu - kojima pripadaju i hrvatske stranke. Zato nije iznenađujuće što su malo nakon ponoći europski pučani čestitali HDZ-u na 5+1 novom zastupniku. Za Europsku pučku stranku, naime, u srpnju dolazi pojačanje od pet HDZ-ovih zastupnika, dok za Ružu Tomašić nije sigurno hoće li ući u Klub EPP-a, između ostalog i zato što njene dosadašnje istupe ondje nisu primili pretjerano blagonaklono. SDP je grupaciji socijalista dao također pet novih zastupnika, dok još uvijek nije sigurno kome će se prikloniti laburist Vuljanić. On je do sada, kao promatrač, također bio među socijalistima, iako nije krio sklonost Europskoj ujedinjenoj ljevici. Najavio je da će za narednih 10 mjeseci – koliko će mu trajati mandat do sveeuropskih izbora u svibnju sljedeće godine – potražiti okrilje neke druge grupacije.

Do svibnja 2014. valjda će i hrvatski građani i hrvatski političari naučiti ponešto o tome čemu služi Europska unija i Europski parlament. Jer u protivnom, cijena od 84 milijuna kuna za jučerašnje izbore ostaje zaista uludo potrošen novac, a hrvatsko članstvo u EU – avantura u koju se nije ni trebalo upuštati.

Lidija Knežević za Obris