Jeste li i vi jedan od onih koji svake godine nakon objave nominacija za Porin pomisle: 'Pa zar to još postoji?' Da javnost iole drži do Porina, bila bi to jedna stvarno kontroverzna nagrada. Jedni drže da je Porin posljednji bastion hrvatske zabavne glazbe i čuvar urbanog zvuka. Drugi da je to tek snobovski sajam taštine i poligon za narcisoidno izdrkavanje pozera bez pokrića. Treći će u obranu Porina reći da je to vrijedan korektiv nacionalnog glazbenog neukusa, četvrti da je bezvrijedna nagrada odvojena od prostora i vremena. Peti će se jednostavno zapitati tko je, dovraga, Meri Trošelj?!

Američki san
Porin je započeo velikim praskom, jednoć davno u Opatiji. Dražen Vrdoljak i Darko Glavan, fascinirani američkim snom, poželjeli su da i Hrvatska ima svoje Grammyje na kojima bi struka među sobom odlučila tko je godine te i te napravio najviše pa da se okupe na jednom mjestu i zapjevaju bez tada još sveprisutnog playbacka. Brijem da su zamislili da će to izgledati nekako ovako...

Već na prvoj dodjeli postalo je jasno da je famozna struka sve samo ne stručna. Porini su dijeljeni po sistemu neupućenog 'lajkanja' (da je imalo relevantan, Porin bi mogao biti prozvan pretečom Facebooka), tako da sve nagrade odlaze Oliveru, Valjku i Kazalištu. S vremenom su ipak počeli otkrivati i nove snage, tek propupalog Massima ili mlađahnog rokera Nenu Belana. Godinama su lutali u želji za osnaživanjem značaja, ukidali kategorije, uvodili nove, mijenjali sustave glasovanja, seljakali se od nemila do nedraga, razbijali dodjelu u nekoliko večeri, a jedne godine dodjele uopće nije bilo i izbio bi pravi skandal – samo da je itko primijetio da Porina nema.
Estradno blago
Svejedno, kad je već nekome stalo da ga organizira – nemam ništa protiv. Zna biti zabavno gledati pijane estradnjake kako nesuvislo zahvaljuju toj famoznoj Struci (koja će mrtvo-hladno najboljim inozemnim albumom proglasiti, primjerice, Ramazzottijev 'Dove c'è musica'), smijuljiti se neuspjelim voditeljskim forama i nespretnim skečevima prezenterskih parova, rugati se sebeljublju Tonyja Cetinskog, čiji će nemjerljivi ego po primitku televotingom odlučenog Porina za hit godine smrtno ozbiljno izjaviti: 'Da se struku pitalo, ja bih sada ovdje glumio fikus.' Najbolje je ipak kad na koncu svi dođu na stejdž i krenu se nadvikivati uz, recimo, 'Vjeruj u ljubav': Nina zamuče, Josipa zarže, Vanna počne njištati, što Ninicu toliko iživcira da zareve iz sveg glasa, na što Husarice odgovore kukurikanjem, sve dok gnjevna Josipa ne zatuli kraj i odvede blago na počinak. Ipak, u dobroj godini ipak se zna dogoditi poneki trenutak čiste ljepote...

...i Porin najednom dobije smisao. Dabogda jedanaesta bila takvom godinom!