Njihovo priopćenje prenusimo u cijelosti.

'Dok se u čitavoj zemlji zatvaraju škole, zabranjuje okupljanje, pa i ono obiteljsko iz više od dva kućanstva, dok se potiču poslodavci da koriste kolektivne godišnje odmore i šalju radnike na stari godišnji kako bi se smanjila radna opterećenost i opterećenost javnog prijevoza, dok su zatvoreni kafići, restorani, teretane, dok se muzeji, kina ograničavaju na 7 m² prostora po osobi, dok se zabranjuje kretanje među županijama, dok glavni čovjek Stožera civilne zaštite, ministar Božinović, javno ističe kako su prema zadnjim studijama upravo djeca superširitelji zaraze, dječji vrtići i dalje rade bez ikakvih ograničenja.

U njima se propisane epidemiološke mjere u bitnome ne mogu provesti. Maske su pedagoški neprihvatljive, posebice u radu s mlađim uzrastom, a distanca apsolutno nemoguća. U skupinama u malim prostorima borave djeca iz, u prosjeku, 20-tak različitih obitelji, u bliskom kontaktu. Upozorenja o tome dolaze sa svih strana, mjesecima o tome govore i sindikati i udruge i naša inicijativa Sidro - odgojitelji u zaštiti prava djeteta.

Prema našim saznanjima, velik je broj oboljelih odgojitelja i drugog osoblja u vrtićima, velik je broj radnika i čitavih skupina u samoizolaciji zbog kontakata unutar vrtića. Mnogi odgojitelji su i po četvrti put u samoizolaciji, što donosi ogroman stres kako zbog zabrinutosti za svoje zdravlje, zdravlje svojih starijih i rizičnih ukućana, ali i financijski stres zbog značajno smanjenih prihoda. Isticali smo učestalo kako su, suprotno Zakonu o radu, odgojitelji u velikom postotku zaposleni na određeno vrijeme.

To mnogima u situaciji prisilne samoizolacije, donosi osnovicu za obračun plaće koja iznosi 851 kunu za mjesečno puno radno vrijeme, budući da prema pravilnicima HZZO-a ne ostvaruju uvjet šest mjeseci neprekidnog radnog staža. Odgojitelj tijekom dvotjedne samoizolacije dobije nešto preko 400 kuna plaće, što je nedostatno za dostojanstven život.

No nije ni plaća razlog našeg reagiranja, već je spominjemo tek kao još jednu besmislicu i pokazatelj velikog nereda u sustavu ranog i predškolskog odgoja.

Razlog našeg reagiranja je sustavno ignoriranje situacije koja je u vrtićima prisutna, a zbog čega su odgojitelji iscrpljeni, na rubu snaga, u dugotrajnom prekovremenom radu zbog manjka radne snage sada posebno izraženog radi bolovanja i samoizolacija. Prekovremenom radu koji se ne bilježi kao prekovremeni, već kao nužnost o kojoj se ne raspravlja. Odgojitelji rade duple smjene, provedu u skupinama i do deset sati dnevno u neposrednom radu s, u prosjeku, 19 jasličara ili 30 djece vrtićke dobi. Znamo da je priroda posla takva da je posebnim propisom dopušten neposredan rad odgojitelja s djecom do 5 sati i 30 minuta.

Sve preko toga dovodi do povećane mogućnosti ozljeda i štetnih događaja, zbog potrebe izuzetne koncentracije odgojitelja u radu. Jasno, s tim brojem djece daleko je teže, i uzalud imamo Državni pedagoški standard kojim je propisan puno manji broj djece koji može biti upisan u skupine.

Jednako tako uzaludna su i naša stalna upozorenja Ministarstvu znanosti i obrazovanja kako se pedagoški standard ne poštuje i kako to donosi značajne probleme u radu i sigurnosti djece u vrtićima. No čini se da je osnivačima vrtića jedino bitno isticati kako su "sva djeca zaposlenih roditelja upisana u vrtiće", posebice u vrijeme raznih izbora. K tome, čak ni takve izjave nisu u potpunosti istinite, jer je na području Republike Hrvatske dostupnost vrtića izrazito različita, posebice u većim gradovima, gdje određeni broj djece ostaje bez mjesta u vrtiću.

Razlog našeg reagiranja je i svakodnevno javljanje velikog broja odgojitelja oboljelih od covid-19 te zabrinutost zbog širenja zaraze i neučinkovitosti zaštite. Iz perspektive odgojitelja, gotovo svi propisi i upute za rad u predškolskim ustanovama koje smo dobili, ne ukazuju na stvarnu želju i namjeru da se epidemija zaustavi.

Propisuju se samoizolacije roditeljima no dopušta im se da djecu šalju u vrtiće, iako žive u istom kućanstvu. Dopušta se povratak djece nakon samoizolacije bez potvrde liječnika ili epidemiologa. Roditelji su na prisilnom radu od kuće, kako bi se navodno spriječila epidemija, no njihova djeca dolaze u vrtić i borave veći broj sati u malim zatvorenim prostorima s djecom drugih dvadesetak obitelji. Razumijemo potrebe roditelja, no živimo li svi u istim izvanrednim okolnostima, ili samo neki?

Mnogi poslodavci zbog nedostatka odgojitelja, prisiljavaju svoje zaposlene na rad sve do trenutka kada se testom potvrdi pozitivan nalaz na covid-19, zbog čega se zaraza nekontrolirano širi. Epidemiološke službe postupaju različito u različitim gradovima i općinama, liječnici postupaju različito, i te se razlike odnose na upućivanje u samoizolaciju, potrebu testiranja, trajanje samoizolacije, postupanje tijekom sumnje na simptome covida-19.

Zabrinuti smo za zdravlje naše djece u vrtićima, zdravlje njihovih obitelji, ali i zdravlje naših obitelji, naše djece, naših starijih i rizičnih članova kućanstava. U konačnici, zabrinuti smo i za zdravlje odgojitelja. Mnogo je odgojitelja starije životne dobi, uz mnoge kronične bolesti pripadaju rizičnoj skupini građana, no tome nitko ne pridaje značaj, već se ponašamo kao da se ništa ne događa. Odgojitelji jesu čarobnjaci u mnogim situacijama, no ovo nije jedna od njih.

Vrtići će u ovoj situaciji raditi i dalje bez ograničenja, bez posebnih intervencija HZJZ, resornog ministarstva, zaraza će se širiti, dok s naših televizijskih ekrana gledamo i slušamo one koji nas trebaju zaštititi, kako govore da djeca ne smiju posjećivati bake i djedove jer su asimptomatski superširitelji zaraze, i da tim posjetama svatko na sebe preuzima ozbiljan rizik.

Naši mališani nisu ništa krivi, ne želimo ih stigmatizirati, već želimo da se konačno jednom netko zamisli i učini ispravnu stvar u cilju zaštite zdravlja svih malih i velikih osoba u dječjim vrtićima Hrvatske.'