Zadar i Hrvatska oprostili su se od malene Nore, strašne lavice koja nas je ujedinila u humanitarnoj akciji i molitvi, petogodišnjakinje čija nas je sudbina natjerala da dobro promislimo o vlastitim životima i prioritetima. Nažalost, Nora nije jedina. Prema statistici, svakog drugog dana u Hrvatskoj jedno dijete oboli od malignih bolesti, a svako treće oboljelo izgubi bitku za život. Ivančica Rubido i Stoša Šare dvije su majke kojima je opaka bolest uzela ono najvrednije, živote njihove djece. Jakov Rubido preminuo je u 13. godini života, a Stošina kćerka Anastazija umrla je sa sedam
Ove hrabre i jake žene nakon obiteljskih tragedija koje su ih pokosile uzdignule su se iznad svega te nesebično pomažu onima kojima je pomoć potrebna, u prvom redu obiteljima čija su djeca oboljela. Ivančica je predsjednica udruge Jak kao Jakov, a Stoša koordinatorica zadarskog ogranka udruge.
'Ciljevi rada udruge su dvojaki i objedinjeni kroz psihološku, duhovnu, informacijsku i financijsku pomoć djeci oboljeloj od malignih bolesti i njihovim roditeljima te podizanje kvalitete života oboljele djece. Drugi cilj je humanitarni rad sa zdravom djecom, te promicanje životnih kvaliteta i vrednota o kojima je Jakov svjedočio kroz svoj život i borbu te tako potaknuti kod zdrave djece želju za sudjelovanjem u raznim športskim, kulturnim i kreativnim događanjima, čiji je krajnji cilj uvijek humanitarna pomoć za oboljelu djecu', pojasnila je Ivančica Rubido.
U plemenitoj službi Ivančicu i Stošu spojile su životne priče njihove preminule djece.
'Zajedno s Jakovom na KBC-u Rebro liječila se i malena Anastazija. S njenim roditeljima smo ostali u kontaktu. Kada smo krenuli s prvim akcijama, izradom ukrasnih anđela, Anastazijina sestrica blizanka Katarina je poželjela istu akciju provesti u svojoj školi. Tako je počela suradnja. Nekad nam je jako teško, ali uvijek se nađe netko tko nas digne. Puno je djece koju smo pomagali, a o kojima se nije govorilo u medijima. Neka su, hvala Bogu, dobro nakon liječenja, neka su trenutno na liječenju, a neka su nas napustila', kazuje Ivančica.
Anastazijina majka Stoša sjeća se i susreta s malenom Norom. 'Nora je došla u bolnicu tjedan dana prije Anastazije. Viđali smo se s njom i njenim roditeljima. Udruga im je pomagala, organizirali smo koncert, bili uz njih za Božić. Anastazija nas je prva napustila. Mislila sam tada da neću više moći disati. No smogla sam snage uz vjeru se izdići i pomoći ljudima u sličnim situacijama. Pozivam ih da budu uz nas, bit će i nama i njima lakše. I neka budu u vjeri jer bez Isusa nema ništa. Dosta je djece ovdje kod nas u Zadru oboljele od malignih bolesti koja trebaju pomoć. U jednom sam trenutku rekla 'Anastazija, moramo pomoći, moramo dalje'. Pokrenula sam se i krenula dalje', na rubu plača je govorila Anastazijina mama.
'Osobno sam bila na dvadesetak sahrana malenih, to je jako velik broj. Onda dođe period da bude bolje. Iako je velik postotak izliječenih, i dalje je brojka onih koji nas napuštaju zastrašujuća', rekla nam je Ivančica i pojasnila kako roditelji oboljele djece rijetko sami traže pomoć jer su opterećeni svojim problemima.
'Zbog toga je iznimno vrijedna naša suradnja s medicinskim osobljem, liječnicima i defektolozima koji nas usmjeravaju prema njima, kazala je Rubido. Osim materijalne pomoći ove su žene spremne dati sve od sebe ne bi li olakšale situaciju obiteljima koje je zadesila ista sudbina. Znaju kroz što prolaze, podijelit će s njima i one najintimnije i najteže trenutke. 'Bili smo na ljetovanju u Zadru kada je Jakovu pozlilo. Bilo je to 2009. godine. Izvađena mu je krv i dijagnosticirana akutna limfatična leukemija.
Transportirani smo hitno u Zagreb. Rečeno nam je da možda nećemo doći do Zagreba na vrijeme, ali hvala Bogu Jakov je došao i podario nam još 14 mjeseci i na tome smo neizmjerno zahvalni', ispričala je kroz suze Jakovljeva mama Ivančica.
Stoša Šare je na svijet donijela dvije zdrave blizanke. Sve je bilo u redu do sedme godine i polaska u školu. 'Teško je suočiti se s tim. Imate dvije zdrave djevojčice blizanke i onda odjednom nosić procuri i za par dana ste na putu za Zagreb s dijagnozom leukemije. Ni sama ne znam kako sam ušla na taj odjel. Jako je teško to proživjeti, teško mi je i pričati. Napunila je sedam godina, krenula je u prvi razred, dva mjeseca je bolovala i preminula. Tako je brzo završila. Uvijek je crtala anđele, oblake s osmijehom, sunce i uvijek je govorila 'Mama smij se, mama pjevaj...', jedva je do riječi dolazila Anastazijina majka.
'To je veliki šok. Kada čujete dijagnozu o tome ništa ne znate, pa tražite na internetu da nešto saznate. Potrebno je vrijeme da prihvatite bolest, da je dijete prihvati. Jakov je tada imao 12 godina i nije to mogao odmah prihvatiti. Nakon mjesec i pol kada su ga prvi puta reanimirali i kada se nakon toga vratio s intenzivne dobio je neku snagu. I sva djeca na odjelu nakon određenog vremena dobiju snagu i prenesu je na roditelje. Djeci je u tim situacijama teško gledati roditelje koji skrivaju suze i oni će se boriti do zadnjeg trena i nikad neće otići, nikada, a da ih roditelji na neki način ne otpuste. Jakov je pjevao, konstantno je pjevao. Pjevao je i na intenzivnoj. Bio je sav u vicevima, pjesmi i iza sebe je ostavio tu pjesmu. Tu snagu vam imaju sva ta djeca. Imaju ogromnu snagu, oni su vam mali anđeli!', zaključila je Ivančica.
