Ako je ustav po definiciji 'ono što neka država za sebe tvrdi da jest', otvaranja olimpijskih igara mogla bi biti nekakav 'pop ustav', gdje država megaspektaklom pokušava zadiviti i uvjeriti gledatelje u neki narativ o sebi.

Za razliku od Londona 2012., koji kao da je pokušavao sebe i druge podsjetiti koliko je Velika Britanija zadužila svjetsku kulturu (i uvjeriti da ju još uvijek zadužuje, mada više ne stvara Beatlese i Monty Python FC), spektakl u Sočiju pokušao je spojiti proturječne, a često i masovnim stradanjima obilježene epohe svoje teške povijesti.

U tom smislu imao je nekog efekta niz scena koje je otvorio 'Prvi bal Nataše Rostove', sa stotinama plesača kostimiranih u stilu ruske aristokracije devetnaestog stoljeća. Sjetna romantična glazba jasno je sugerirala dubioznu, ali u današnje vrijeme propagiranu nostalgiju za tim vremenima 'prave kulture'.

A onda je zaigrane mlade plemiće sa scene doslovce otjerala historijska crvena sila predvođena golemom letećom lokomotivom, iza koje su prostor osvajali simboli industrije i Maljevičevi geometrijskih likovi dok su po tlu jurili čudni, pomalo mehanizirani crveni ljudi. Potom su za epohu sovjetskog urbanog proletarijata dvoranom projurcali rado viđeni sovjetski automobili i motori, da bi se prizor u nekom trenu bez puno drame transformirao u suvremenu, užurbanu poslovnu Moskvu i njezin doista autentičan entuzijazam za veliki biznis, što god o tome mislili.

Naravno da u ovakvoj vrsti narativa nije bilo mjesta ni za potlačene kmetove i radnike, ni za desetke milijuna mrtvih u gulazima i rovovima Drugog svjetskog rata iz kojih je SSSR izvojevao epohalnu pobjedu nad Hitlerovom Njemačkom, ni za mafiju 90-ih i tranzicijske tajkune. Bio je to vjerojatno najuspjeliji izraz davne Putinove direktive da se povijest mora predavati tako da se kod mladih naraštaja izaziva ponos, a ne depresija i beznađe.

No i tako koncipirana promenada ruskih motiva teško može proći bez dirljivih trenutaka. Osim općih mjesta svjetske baštine poput 'Labuđeg jezera', gledatelji su mogli čuti i 'Siberijadu' Eduarda Artemjeva, jednog od pionira elektronske glazbe u svijetu. Nešto kasnije zasvirala je Artemjevljeva etno-elektronska varijacija na temu iz filma 'Stalker' Andreja Tarkovskog u čijem je stvaralaštvu, doduše, teško naći dodirnu točku s ovakvim sega-mega spektaklima.

Domaćoj perspektivi mogao je biti zanimljiv detalj kada je dvoranom prolazila hrvatska ekipa predvođena barjaktarom Ivicom Kostelićem, a u inače zanimljivi glazbeni set uletio remiks kultne pjesme 'Grupa krvi' kultne sovjetske rock skupine Kino, s repetiranim stihom 'Poželi mi sreću u borbi'.

U samoj dvorani bilo je vrlo hladno, neočekivano u kontrastu s toplom, suptropskom sočijskom večeri nekoliko sati ranije. Vjerojatno se zbog toga kod drugog dijela ceremonije moglo vidjeti praznih stolica u prethodno krcatom 'Fištu', zdanju od 40 tisuća mjesta za koje je jedan američki kolega konstatirao 'The building is f**** big' ('Ova zgrada je j**** velika').

Atmosfera u publici uglavnom je bila, sportskom frazeologijom rečeno, 'kazališna' - izuzev par momenata moćnog tribinskog huka od kojeg prođu trnci, kao kada su se pojavili ruski olimpijci, ili kada je u dvoranu ušla prva žena u svemiru, Valentina Tereškova.

Publika našeg doba, osim što je razmažena i zasićena spektaklima, umjesto da aktivno prisustvuje događaju, drži pred glavom tablete i pametne telefone da bi prilično glupo snimala ono što će ionako zabilježiti nekoliko tisuća kamera te će u svakom trenu biti dostupno na društvenim mrežama. Pasivizaciju modernog gledatelja/građanina razumio je i tehnički mozak sočijske režije: gledatelji su pod stolicama dobili nekovrsni pop-libreto, tumač scena koje se pred njima zbivaju, ali i plastičnu medalju za ovjesiti oko vrata, koja je zapravo raznobojna lampa. Ona prima signal iz centralnog računala, tako da je cijeli stadion slao svjetlosne signale po dirigiranom scenariju - nekad unisono, nekad sporadično. Na takvu pasivnu, insektoidnu participaciju danas je sveden prosječni gledatelj. Eho davne olimpijske publike većinom su poticale stotine, možda i tisuće entuzijastičnih olimpijskih volontera, pomno raspoređenih po dvorani.

Jutro nakon otvaranja, lampice-medalje eno gore, u hotelskoj sobi, 20-ak kilometara od Olimpijskog parka. I na neku čudnu foru, još uvijek povremeno zasvijetli...