Nepalski imigrant Mesch Khatri (36) bere maline i jagode u staklenicima u okolici Sao Teotonija, a njegova supruga Ritu (28) vodi u gradu njihov kafić zvan Nepali. Njihov sedmogodišnji sin govori portugalski, malo engleskog, ali nimalo nepalskog.

Khatri se doselio u Portugal u prosincu 2012. nakon što je radio u Belgiji. „Došao sam ovamo jer je u Belgiji bilo teško dobiti dozvolu boravka. Ovdje je lakše dobiti papire.”

Pet godina nakon što je došao u Portugal imao je legalno boravište, a dvije godine poslije portugalsku putovnicu.

Dok se migranti u većini drugih europskih zemalja suočavaju s namjerno zakompliciranim postupkom legalizacije boravka kako bi ih se obeshrabrilo, zbog čega mnogi rade ilegalno, u Portugalu je situacija obrnuta. Imigrante se brzo uključuje u ekonomiju i odmah plaćaju poreze i socijalne namete.

Dok poljoprivredna regija Alentejo gubi ljude već desetljećima, stanovništvo općine koja uključuje Sao Teotonio poraslo je 13 posto u zadnjem desetljeću. Migranti koji rade na farmama vratili su život u kraj koji je teško pogođen bijegom ljudi sa zemlje.

Portugal ima jedan od najotvorenijih imigracijskih režima u Europi zbog čega se broj stranaca u pet godina udvostručio, jednim dijelom zbog ljudi iz južne Azije koji su došli raditi u poljoprivredi, ribarstvu i restoranima.

Dolazak useljenika potiče socijalistička vlada, koja je na vlasti od kraja 2015., ali to bi se moglo promijeniti ako zemlja skrene udesno nakon izbora 10. ožujka.

"Trebaju nam"

Godine 2018. bilo ih je manje od pola milijuna, a prošle godine u Portugalu je živio milijun stranaca, odnosno svaki deseti stanovnik, po podacima državne agencije za integraciju, migracije i azil (AIMA).

Brazilci, koji imaju duge povijesne veze sa zemljom, i dalje su najveća zajednica s gotovo 400.000 ljudi, a slijede Britanci i drugi Europljani.

No 58.000 Indijaca i 40.000 Nepalaca već su brojniji od useljenika iz bivših portugalskih afričkih kolonija poput Angole i Zelenortskih Otoka.

„Glavni razlog zbog kojeg broj imigranata u Portugalu raste jest to što su oni potrebni”, rekao je Luis Goes Pinheiro, čelnik AIMA-e, objasnivši da zemlja ima najstarije stanovništvo nakon Italije.

Daleko od staklenika oko Sao Teotonija, Luis Carlos Vila također ovisi o stranim radnicima za branje jabuka u izoliranom kutku sjeveroistočnog Portugala.

„Nemam izbora”, rekao je za AFP. „Imamo starije stanovništvo i više nema poljoprivrednih radnika.”

Šestorica Indijaca naporno rade u njegovim voćnjacima u Carrazedi de Ansiaesi.

„Ja volim Portugal”, rekao je Happy Singh, sikh iz Pundžaba. „Novac je dobar, posao je dobar i budućnost je dobra. U Indiji nema budućnosti.”

Vila zapošljava svoje strane radnike posve legalno preko agencija za zapošljavanje i u njima vidi malo svoje obiteljske povijesti.

„Moj otac je također morao emigrirati (u Francusku) kako bi zaradio za život”, rekao je.

"Velikodušna zemlja"

Čak i među najtradicionalnijim portugalskim ribarskim zajednicama poput Caxinasa kod Porta, simbola snažnog pomorskog nasljeđa zemlje, polovicu posada čine Indonežani.

Za kormilom 20-metarske koćarice Jose Luis Gomes, kapetan kao i njegovi otac i djed, pomirio se s činjenicom da njegovi sunarodnjaci više ne žele raditi taj teški posao kada drugdje mogu bolje zaraditi.

Ribar s Jave, Saeful Ardani (28), odrađuje svoj četvrti 18-mjesečni ugovor za Gomesa. Novinarima je rekao da „indonezijski ribari koji rade u Portugalu nemaju nikakvih problema”.

„I naše obitelji kod kuće ne moraju brinuti jer nismo ilegalci.”

Zemlja emigranata u 20. stoljeću, Portugal je od početka 21. stoljeća postao useljenička destinacija.

„Kakve god pokazatelje da pogledate, to je jedna od najvelikodušnijih” zemalja u Europi kada je riječ o imigraciji, rekao je Jorge Malheiros, stručnjak za migracije na Sveučilištu u Lisabonu.

Od 2007. Portugal odobrava dokumente svima koji prijave prihode.

Godine 2018. socijalistička vlada proširila je to na one koji su u zemlju ušli ilegalno.

Novi amandman iz 2022. omogućio je strancima koji traže posao privremenu šestomjesečnu vizu.

"Više rasizma"

„Portugalski zakoni nisu savršeni, ali su bolji nego u mnogim zemljama s regresivnim politikama”, rekao je Timoteo Macedo iz organizacije Solidarnost prema imigrantima.

Premda ti zakoni sprječavaju tragedije koje se događaju kod krijumčarenja ljudi drugdje i migranti ne žive u stalnom strahu od protjerivanja, nije se spriječilo da „neki zarađuju na ljudskoj bijedi”, dodao je.

Vlasti su razbile mreže krijumčara u regiji Alentejo gdje su poljoprivredni radnici bili prisiljeni živjeti u neprihvatljivim uvjetima.

Oslanjajući se na šank u svojem kafiću u Sao Teotoniju, Mesch Khatri priznao je da je priljev stranaca donio nove izazove.

„Sada ima više rasizma. Portugalci ne vole kada u kući živi 10 ili 15 ljudi koji ne govore portugalski”, dodala je njegova supruga Ritu.

Julia Duarte volontira u dobrotvornoj organizaciji pored centra gdje oko 20 djece pomažu sa zadaćama, a samo jedno od njih ima portugalsko ime.

Podrijetlom iz Alenteja, ta 78-godišnjakinja radila je u Lisabonu prije nego je otišla u mirovinu i vratila se u Sao Teotonio.

„Mislila sam da ću moći uživati u mirovini u miru - tada se dogodila lavina” migrantskih radnika, rekla je.

„Puno ljudi i puno gužve, svi traže posao, smještaj...”

„Tada sam shvatila da su to dobri ljudi.”

Spajanje obitelji

Tolika je potražnja da je nevladina organizacija za borbu protiv siromaštva Taipa promijenila fokus na pomaganje u integraciji migranata.

„Prije deset ili 15 godina nismo bili spremni za ovo”, priznala je njezina predsjednica Teresa Barradas.

„To je prilično velika stvar za zajednicu koja je bila zatvorenija i nije bila navikla na takve velike kulturne razlike.”

Ali najveći problem za imigrante je manjak smještaja, „osobito za obitelji”, dodala je.

Portugalski zakon omogućuje spajanje obitelji i „to igra veliku ulogu u borbi protiv predrasuda jer vidite da su vam susjedi obitelj koja ima djecu u školi s vašom”, rekla je Barradas.

Pinheiro, čelnik državne agencije za integraciju, slaže se s time. „Spajanje obitelji iznimno je važno kako bi se osigurala puna integracija i udomaćivanje migranata, posebno u ruralnim područjima.”

U Lisabonu ima bitno više južnoazijskih dostavljača na biciklima nego prije.

Tijekom molitvi petkom stotine muslimana stoje u redovima kako bi ušli u jednu od dviju džamija u uskim ulicama Mourarije, srednjovjekovne maorske četvrti.

"Bangladeška ulica"

Njezina središnja ulica, Rua do Benformoso, sada ima toliko bengalskih trgovina i restorana da je prozvana „Bangladeškom ulicom”, rekao je Yasir Anwar, 43-godišnji Pakistanac.

On je došao 2010. bez vize nakon kratkog boravka u Danskoj i Norveškoj. Živio je pod prijetnjom protjerivanja dok nije uspio dobiti dokumente zahvaljujući promjeni zakona 2018.

Nakon što je obilazio grad prodajući cvijeće u barovima i restoranima, Anwar je dobio posao kod vlasnika restorana koji ga je naučio jezik i kako pripremati portugalsku hranu.

Sada čeka portugalsko državljanstvo, koje bi trebao normalno dobiti nakon pet godina zakonitog boravka u zemlji, i nada se da će jednog dana moći dovesti svoju suprugu i dvoje djece.

„Kada sam došao, za nas nije bilo ničega”, rekao je Anwar, koji sada volontira za organizaciju Solidarnost prema imigrantima. Od tada „Portugal je postao dobra zemlja za imigrante i dočekuje ih otvorenih ruku.”

Unatoč nedavnom usponu krajnje desne stranke Chege, ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da se „imigraciju u Portugalu ne smatra gorućim pitanjem i da je, za razliku od ostatka Europe, reakcija na migracije i dalje pozitivna”, rekao je Pinheiro.

Čak i ako Chega, koja je osnovana tek 2019., u anketama dobiva gotovo 20 posto potpore birača uoči izbora, imigracija je zasad tek na sedmom mjestu na popisu njezinih prioriteta.