Pomno analizirajući na svojem blogu presudu šestorici napisanu na 1400 stranica, Mišetić se usredotočio na dio presude koji se odnosi na tzv. udruženi zločinački pothvat i odgovornost hrvatskog državnog vrha zbog navoda kako je hrvatsko čelništvo, a osobito Tuđman, bilo dio udruženog zločinačkog pothvata u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Mišetić, pritom, ističe kako hrvatski državni vrh nije smio biti naveden u presudi kao članovi 'udruženog zločinačkog pothvata' jer je na sudu dokazano da Tuđman, Šušak i Bobetko nisu sudjelovali u etničkom čišćenju.

Kako bi neupućenima pojasnio koncept tzv. udruženog zločinačkog pothvata (UZP) i pokazao da Žalbeno vijeće u slučaju Jadranko Prlić i ostali nije pronašlo nijedan dokaz koji bi potvrdio tvrdnje tužitelja da su hrvatski dužnosnici 'dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja', Mišetić pojašnjava kako je nakon presude glavni tužitelj Serge Brammertz istaknuo da je Žalbeno vijeće potvrdilo nalaz Raspravnog vijeća o tome da su ključni članovi tadašnjeg vodstva Hrvatske dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i pridonijeli ostvarivanju tog cilja.

Takvo što je prema iskusnom američko-hrvatskom odvjetniku pogrešno jer se u sažetku presude koju je pročitao predsjednik Žalbenog vijeća Carmel Agius uopće ne spominje Tuđman, iako je Žalbeno vijeće potvrdilo presudu prvostupanjskog vijeća da su zločini za koje su osuđeni lideri tadašnje Herceg-Bosne počinjeni u sklopu UZP-a, u kojem su sudjelovali Tuđman, Šušak i Bobetko.

Mišetić naime ističe kako su suci u žalbenoj presudi naširoko isticali da je Tuđman htio podjelu Bosne, ali prema odvjetniku, takvo što pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije nije zločin.

Odvjetnik smatra kako su tužitelji u namjeri da dokažu da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a morali dokazati i to da su se udružili u veću grupu osoba s namjerom da počine zločine iz Statuta ICTY-ja koje skraćeno zovemo etničkim čišćenjem te da su doista počinili zločin ili pomogli drugima u počinjenju. Takvo što, ističe Mišetić, sud nije učinio.

Pritom pojašnjava kako je dosad uvijek bio cilj dokazati da je optuženi u sklopu UZP-a dijelio 'zajedničku zločinačku namjeru', dok je u postupku protiv šestorice sud uveo novi koncept, takozvani 'krajnji cilj UZP-a'. Mišetić naglašava da nije uspio pronaći nijedan drugi predmet pred istim sudom koji također barata terminom 'krajnjeg cilja' UZP-a.

Zbog toga je, kaže, nastala zbrka u javnosti, jer su mnogi zaključili kako je dokaz da je Tuđman navodno želio podijeliti Bosnu (tzv. krajnji cilj) dovoljan da utvrdi njegovo sudjelovanje u UZP-u.

U dosadašnjoj praksi, nastavlja Mišetić na blogu, sud bi morao dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. No u suđenju šestorici Raspravno i Žalbeno vijeće posvetilo je veliku količinu vremena dokazima o Tuđmanovu 'krajnjem cilju', odnosno 'njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu', što prema statutu Haškog suda nije zločin, niti je dovoljno da dokaže njegovo sudjelovanje u UZP-u.

Mišetić dodatno pojašnjava da su morali dokazati, kako bi se utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko krivi za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, to da su etničkim čišćenjem - koje su počinili sami ili pomažući drugima u počinjenju etničkog čišćenja - planirali prisvojiti dio susjednog teritorija.

Ni prvostupanjsko ni Žalbeno vijeće, zaključuje Mišetić, nije identificiralo nijedan dokaz za to da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili 'zajedničku zločinačku namjeru' da počine etničko čišćenje, a sve što su utvrdili jest to da je Tuđman htio prisvojiti imovinu susjeda.