Ima jedan otok usred šibenskog arhipelaga koji bi mogao ponijeti ime medijske Atlantide. Zove se Obonjan, a starije generacije sjećaju ga se još od doba kad se na njemu održavala omladinska radna akcija, manifestacija koju bismo u nekom bastardu ondašnjeg i današnjeg jezika mogli zvati event - festivalom rada, kulture i mladosti.

Otkako je neovisne Hrvatske, Obonjan svako malo osvane i potone u nekoj od igara sitnog i krupnog kapitala. Tako je 2008. godine Sunčani Hvar, tvrtka kćer Orco grupe, bacio oko na taj šibenski otok i sklopio ugovor s gradom obvezujući se investirati 150 milijuna eura u ‘ekskluzivne turističke kapacitete za probranu, bogatu klijentelu’. Dogodilo se nije ništa, osim što je grad tužio Sunčani Hvar (i oni grad). Nakon uzalud bačenih godina, nedavno je šibenski gradonačelnik u javnost odaslao vijest po kojoj bi se bez obeštećenja obustavili svi sporovi, a na istoj sjednici Gradskog vijeća (zakazanoj za 26. svibnja) ugovor sa Sunčanim Hvarom bi se razvrgnuo i potpisao novi. Ovoga puta new deal uglavio bi se s Projektima Šibenik i partnerima iste tvrtke, festivalskim promotorima iz Velike Britanije – Sound Channelom, nacionalnim turističkim operatorom – CMT-jem i operativnom kompanijom Gratiosus, koji bi od Obonjana stvorili, kako se navodi, ‘idiličnu, održivu, odmorišnu i festivalsku destinaciju za potrošače iz cijelog svijeta’. To nas, pak, vodi u središte teme - festivale kao poseban kulturološki i turistički proizvod. Održavaju se na ozemlju Hrvatske, ali koliko su domaći proizvod? Koliko su promišljeni, a koliko se događaju sami od sebe? Koliko državne institucije – poglavito ministarstva turizma i kulture - imaju uvida u kvantitetu, kvalitetu i povratni gospodarski učinak festivala? Pitanja su to koja je lako postaviti, ali se do odgovora dolazi znatno teže.

Festivali donose novac i privlače turiste, a nadležna ministarstva tek se bude

U Ministarstvu kulture cjelovit uvid u sva festivalska zbivanja – nemaju. Na njihovoj stranici, pak, može se pročitati koliko državnog novca ide u pojedine festivale i to po trima kriterijima. Prvi su tzv. nacionalni festivali, poput Dubrovačkih ljetnih igara i Filmskog festivala u Puli, u drugu skupinu spadaju festivali koje organiziraju lokalne zajednice (npr. Riječke ljetne noći) i naposljetku oni iza kojih stoje pojedine udruge građana ili privatni poduzetnici. U ta dva slučaja Ministarstvo kulture ne financira festival, nego na temelju natječaja daje novac za pojedine kulturne programe koji se održavaju u sklopu festivala, pojašnjava glasnogovornica Nataša Petrinjak. U 2015. godini na natječajima za glazbeno i glazbeno-scenske umjetnosti su potporu (koja se kreće od 5.000 kuna do 75.000 kuna) dobila 72 festivala u ukupnom iznosu od 4,6 milijuna kuna. Riječ je uglavnom o manifestacijama vezanima uz klasičnu glazbu, znatno manje je jazz festivala, a događaja koji su vezani uz rock, punk, elektronsku ili neku drugu vrst glazbe - nema. Iz Ministarstva turizma kažu da je'festivalski turizam danas jedan od značajnijih turističkih proizvoda koji često predstavlja i glavni motiv dolaska u određenu destinaciju'. Tako se u Hrvatskoj godišnje održava oko 50 festivala (glazbenih, filmskih), a Hrvatska turistička zajednica u prošloj je godini kroz program Potpore događanjima, među kojima su i festivali, izdvojila ukupno 7,75 milijuna kuna. Od navedenog iznosa izdvojeno je 4,75 milijuna kuna za TOP događanja. Tako je na listi TOP 10 događanja koje je sufinancirala Hrvatska turistička zajednica, čak pet glazbenih festivala kojima je odlukom Turističkoga vijeća odobreno 1,55 milijuna kuna, što je više od 30 posto odobrenog iznosa potpore vodećim događanjima.

Na pitanje o nacionalnoj strategiji razvoja festivala, odgovor iz Ministarstva turizma glasi: ‘U Strategiji razvoja turizma festivali nisu navedeni jer se radi o razvoju samih proizvoda na nacionalnoj razini.' Konkretniji su u Ministarstvu kad je posrijedi konkretan događaj. Primjerice, Ultra Europe festival izdanak je jednog od najpoznatijih festivala elektronske glazbe do sada, tradicionalno održavanog u Miamiju, kasnije i u Južnoj Americi i Aziji, a odnedavno u Splitu.

‘Manifestacije kao što su Ultra Europe, a koje imaju atribut svjetski poznatih atrakcija, uvelike pridonose stvaranju nove i drugačije slike Hrvatske. Koliko takvi festivali zaista doprinose hrvatskom turizmu, može se vidjeti i iz činjenice da je, primjerice, samo Ultra Europe festival prošle godine privukao preko 150 tisuća posjetitelja u svega nekoliko dana. Mogućnosti za daljnji razvoj prepoznate su i u turističkom sektoru kroz stvaranje brojnih novih ponuda, što su turisti prepoznali, a što je rezultiralo rastom dolazaka i noćenja za sam grad Split (+41 posto dolazaka i +48 posto noćenja u 2014. godini u odnosu na 2012. - godinu prije početka Ultre)', kažu u Ministarstvu turizma i zaključuju da će 'i dalje nastaviti podržavati brojne manifestacije’.

Svaka kuna uložena u festival našoj državi vraća tri kune

‘Festivali koji se održavaju u Hrvatskoj su još jedan tipičan domaći paradoks. Ultra je američki proizvod, a najveći broj organizatora festivala stiže nam iz Velike Britanije. Zar nije paradoks da u toj zemlji postoji slogan i doživljaj Hrvatske kao ‘zemlje festivala’, a kod nas o tome nema nikakvog koncepta, o strategiji da ne govorim!? Državne institucije koje bi trebale brinuti o tome, a tu posebice mislim na sinergiju što bi je svojim djelovanjem trebali proizvesti ministarstva kulture i turizma, nas domaće promotore i organizatore festivala uopće ne doživljavaju. Recimo, Ministarstvo kulture vodi politiku kao nekadašnji SSSR. Uvažava samo klasičnu glazbu i lobije koji stoje iza nje, jazz joj služi za alibi, a sve ostalo ne postoji’, kazao je Mate Škugor, jedan od najuspješnijih domaćih ‘festivalaca’ koji je tijekom dvadesetogodišnje karijere pokretao i potpisivao takve festivalske uspješnice kao što su Terraneo, Žedno uho, Nu Jazz...

Škugor je skeptičan prema informaciji po kojoj bi Obonjan trebao postati 'novi hrvatski festivalski boom'. Kaže da poznaje poslovanje Sound Channela i razmišljanje njihova čelnog čovjeka Marla Newtona. ‘Ako na Obonjanu bude radio ono što je radio posljednjih pet godina u Hrvatskoj, odnosno otežavao poslovanje svojim kolegama (poglavito svojim sunarodnjacima), onda ne vjerujem u taj festivalski projekt nimalo, a ne vjerujem ni da će profitirati lokalna zajednica’, kaže Škugor, uvjeren da bi Obonjan, da je prihvaćen projekt Terranea o ‘Otoku mladosti’, bio puno značajniji iskorak na festivalskoj sceni.

‘Festivali državi svakako donose novac – na vlastitom primjeru mogu potvrditi da svaka kuna uložena u festival toj istoj državi vraća tri kune, ali oni su i idealan alat za mijenjanje društvene svijesti. Mislim da smo to pokazali baš u Šibeniku, u kojem smo pokrenuli Terraneo. Riječ je gradu koji je 20 godina životario u apatiji i gotovo potpunom mrtvilu u kojem smo uspjeli pokrenuti duhove prvenstveno time što smo građanima Šibenika pokazali da sami mogu i moraju mijenjati okolnosti i okruženje u kojem žive. Grad je to u smislu davanja infrastrukture prepoznao i bez obzira na primjedbe o ‘inflaciji šibenskih festivala’ (Šibenik je svojedobno sebe promovirao kao grad s najviše festivala u Hrvatskoj op. a.), riječ je o uzoru za buduća festivalska promišljanja, dakako, kad bi se na državnoj razini netko time ozbiljno pozabavio. Za početak, valjalo bi prepoznati ono što se u zbilji događa i prema tome imati neku strategiju', kaže Škugor.

Kolonijalni mentalitet i status

‘U festivalskom smislu Hrvatsku se, nažalost, sve više percipira kao svojevrsnu koloniju. Britanci su ti koji organiziraju festivale i koji u svojoj zemlji imaju ciljanu publiku, koja je u pravilu jako dobre kupovne moći. Primjerice, oni na svom otoku prodaju ulaznice po 120 funti, mi kao domaći organizatori prodajemo ulaznice od 35-45 eura, koliko, primjerice, stoji ulaznica za naš najveći festival InMusic. Drugo, neki od tih stranih festivala funkcioniraju gotovo kao geto, njihovi gosti jedva da i vide zemlju u kojoj se zabavljaju', kaže Škugor ističući da domaći organizatori imaju znatno veći kontakt s lokalnom zajednicom i tu opet nudi primjer Šibenika.

‘Ne bih htio biti zloguki prorok, ali mislim da Šibenik, kao izvorno domaći projekt, i Split u kojem se zbiva festival Ultra (ugovor s Hrvatskom traje do 2017) mogu biti dobra usporedba. Ultra je polučila ekstremni skok u Splitu pa će, kad ode, a bojim se da se neće udomaćiti u Splitu, polučiti i ekstremni šok. Ljudi za vrijeme Ultre napuštaju stanove i stanuju kojekuda ne bi li što više zaradili iznajmljivanjem i pritom dižu cijene u nebesa. Odjednom je prva priča festivala postao novac, a moja ideja od samog početka je bila da oni moraju nuditi vrijedni kulturološki događaj i da moraju biti sredstvo za mijenjanje svijesti lokalne zajednice. A koja je to promjena svijesti ako za 5000 eura, koliko možete zaraditi tijekom festivala kao iznajmljivač, potpuno zaniječete svoj način života? U Šibeniku je ta priča išla polako i činjenica je da su festivali mahom izrasli iz grada, a nisu uvezeni. Novi dobar primjer je Supertoon, međunarodni festival animacije koji je, doduše, pokrenut na Braču, ali čiji su organizatori prepoznali Šibenik kao zdravu i perspektivnu sredinu pogodnu za daljnji razvoj tog iznimnog projekta’, kaže Škugor.

Iako studija učinaka festivala u zajednici manjka, Škugor nudi sliku Outlook i Dimensions festivala u Puli, koji zajedno traju dva tjedna. Prema njegovim riječima, taj festival kroz izvanfestivalsku potrošnju donese lokalnoj zajednici gotovo 100 milijuna kuna što ih ostavi 25.000 gostiju koliko ih boravi u gradu i njegovoj okolici.

‘Ne želim umanjiti učinak stranih organizatora, primjerice, učinak Garden festivala u Tisnom je vrlo pozitivan. Hoću reći, ono što je nama kao domaćim organizatorima ograničavajuće jest da smo nekonkurentni stranim organizatorima u prvom redu zato što smo u želji da festivale približimo našoj publici, prisiljeni ići s bitno nižim cijenama ulaznica. Zanimljivo je da su zemlje za koje smo mi prije 25 godina bili čisti Zapad, kao Poljska, Slovačka, Češka, danas po pitanju konkurentnosti, ali i u festivalskom biznisu općenito, daleko ispred nas’, kaže Škugor, zaključujući kako država i Turistička zajednica nisu shvatili strateški značaj festivalskog turizma.

‘Gotovo je nevjerojatno da mi nemamo već izrađen takav pristup. Kod nas se festivali događaju sami po sebi najčešće kao inicijative entuzijastičnih pojedinaca, a, primjerice, Španjolska i Italija već desetljećima festivale promišljaju i vide kao zamašnjak i važan dio turističke strategije. Ne može priča stati na lokalnim entuzijastima i strancima koji su namirisali novac na našoj obali. Država mora prepoznati važnost festivala. Kod nas bi bio već uspjeh da nas konačno dožive. Evo, udruga Promo kroz inicijativu Rock je kultura ima upravo to za cilj i čini nam se, barem nas ministar kulture Šipuš u to uvjerava, da će ona biti ta koja će glazbene festivale ove vrste učiniti punopravnim kulturološkim događajima’, kaže Škugor. Ukratko, da budu hrvatski proizvod za hrvatsku sredinu i 'potrošače iz cijelog svijeta', kako bi se to reklo u medijskom sloganu novih ljudi na starom Otoku mladosti.