Povodom 'trećerazredne nogometne utakmice između dva drugorazredna kluba jedne uzaludne lige' (kako se precizno izrazila jedna kolegica) došlo je u Širokom Brijegu do sukoba s navijačima iz Sarajeva. Tom prilikom ubijen je vatrenim oružjem sarajevski navijač Vedran Puljić. Pucao je Oliver Knezović iz Širokog Brijega. Oliver se kasnije predao, dopao u pritvor, promijenio mišljenje i pobjegao u cijeli svijet. Prije toga rekao je da je 'branio svoj grad'. Zbog njegovog bijega iz pritvora uhićeno je osam pravosudnih policajaca
Prije nekoliko mjeseci na stadionu Crvene zvezde navijač Uroš Mišić pokušao je ubiti policajca u civilu tako što mu je gurao zapaljenu magnezijsku baklju u usta. Mislio je, branio se na sudu, da je riječ bila o protivničkom navijaču. Policajac Trajković pokazao je hvalevrijednu pribranost i suzdržanost: umjesto da magarca ustrijeli na licu mjesta (što je po zakonu mogao), pucao je u zrak i onda službeni pištolj prebacio preko ograde kolegama. Jedva je preživio. Uroš je u prvom stupnju dobio 10 godina za pokušaj teškog ubojstva, a onda je Beograd bio preplavljen grafitima 'Pravda za Uroša', u znak protesta zgroženih navijača Zvezde. Ti grafiti još stoje, stotine njih.
Navijači, dakle, misle da je dozvoljeno – ili barem razumljivo – ubiti navijača protivničkog kluba, pa i policajca, sve u obrani svog navijačkog prava na nasilje, jer, zaboga: nogomet je nasilni sport na stadionu i naročito izvan njega. Još malo pa će se i navijači Blanke Vlašić i Ane Ivanović početi mlatiti izvan atletskih i teniskih terena.
U ovom škutorskom slučaju, kako se čini, pravosudni policajci dijele mišljenje svojih sugrađana, ne bježi se tek tako lako iz pritvora. Osim toga, novi Houdini Oliver Knezović je branitelj (a tko nije?) i, kako kažu, bivši kolega, policajac. Cijela je Zapadna Hercegovina na nogama, zgrožena: ubio ustaša baliju, pa što? Ništa normalnije. To što je nesretnik Vedran Puljić slučajno Hrvat ne mijenja na stvari: otkud pošten Hrvat da navija za Sarajevo?
Iskazi očevidaca očekivani su također: ovi iz Širokog jednoglasno vele da su oni iz Sarajeva počeli rušiti grad, oni iz Sarajeva tvrde da su bili napadnuti čim su izašli iz autobusa, pa su se samo branili. Dakako da im njihovi narodi vjeruju bez rezerve. Tako smo dobili nogometnu verziju rata, kao da nije uvijek tako. Gdje god da se nađu na istoj tekmi četnici, ustaše i balije, u bilo kojoj od tri kombinacije, past će krv. A ako se nađu na jednonacionalnoj tekmi, krv će opet pasti: to je jače od njih. Razlika je u tome što će sportski novinari u slučaju međuetničkog sukoba imati razumijevanja za 'patriotske osjećaje', a u slučaju unutaretničkog sukoba za 'vrelu krvcu' onoga što licemjerno zovu 'dvanaesti igrač na terenu'.
ORWELLOV POUČAK
Mudri George Orwell uzalud je još 1945. upozoravao da je sport tek nastavak rata drugim sredstvima i ukazivao na 'pakosne strasti koje izaziva nogomet'. Pa kaže: 'Na seoskoj livadi gdje samo odaberete strane gdje nije prisutan lokalpatriotizam, moguće je igrati jednostavno za zabavu i vježbu, ali čim se postavi pitanje prestiža, čim osjetite da ćete vi i neka veća zajednica biti osramoćeni ako izgubite, javljaju se najdivljiji borbeni instinkti. To zna svatko tko je igrao nogometnu utakmicu, čak i u školi.' Tu više nije važno ponašanje igrača, veli Orwell, već bjesnilo čitavih nacija koje vjeruju 'da je udaranje lopte i trčanje i skakanje za njom kušnja nacionalne vrline'. I na kraju se žali da su 'u zemljama poput Indije i Burme na nogometnim utakmicama potrebni jaki odredi policije da sprečavaju prodiranje mase na teren. U Burmi sam vidio kako su navijači prodrli i pored policije i onesposobili golmana protivničkog kluba u odlučnom trenutku'.
Treba mu vjerovati: Orwell je, naime, služio kao policajac u Burmi nekoliko godina, u vrijeme kada su ti dijelovi kolonijalnog imperija u kojem sunce nikad ne zalazi smatrani za dozlaboga primitivne i zatucane sredine. Na svu svoju sreću, umro je prije nego što su se navijači usred Londona počeli ponašati poput tih myanmarskih primitivaca. Pa se mi sad čudimo ljutim Škutorima, kao da smo nešto bolji od njih.
Nego, sprej u ruke i počnimo s grafitima 'Pravda za Olivera!'. Vrhovni sud Srbije ukinuo je i vratio na novo suđenje presudu Urošu Mišiću (10 godina). Možda, ako i kada Oliver Knezović bude uhvaćen, i drugi sudovi pokažu razumijevanje za vrlog hercegovačkog muža koji je 'branio svoj grad'.
P. S.: Onaj Siniša Vučinić, 'srpski četnički vojvoda' (kao da ima i moldavskih), dobio je prije dva dana na beogradskom sudu šest mjeseci, uvjetno na dvije godine, zbog prijetnji smrću narodnom poslaniku Žarku Koraću i mojoj malenkosti. To je manje važno, mnogo je važnije da se u međuvremenu pojavila tonska snimka njegovog intervjua za čuveni njemački tjednik Der Spiegel, gdje se on hvališe kako je svojim rukama pobio na stotine Hrvata, Muslimana itd., kao i viteškim podvizima; on tamo također savjetuje Hitlera – kojega jako cijeni – kako je trebao postupati. Svih 90 zabavnih minuta njegovih baleganja možete naći na websiteu pescanik.net i mi ih srdačno preporučujemo. Uzgred, specijalni tužilac za ratne zločine Srbije izjavio je da su Vučinićeve tvrdnje provjerene s odgovarajućim službama Hrvatske i BiH te da su puka hvalisanja i laži, na svu sreću.
