S obzirom da uobičajena ljepila - za papir, na vodenoj bazi, 'vruća' ljepila (tzv. hot glue, ljepila koja se nanose pištoljem s grijačem) i slična - svi dobro poznaju, a i njihova upotreba nije prevelika mudrost, smatramo da na njih nije potrebno trošiti previše riječi, pa ćemo ih u tekstu koji slijedi preskočiti.
Izuzev pokojeg primjera, u pravilu nismo navodili konkretne brendove ni imena ljepila, jer to s obzirom na njihovu brojnost ne bi imalo nikakvog smisla. Zatražite li u trgovini cijanoakrilatno ljepilo, epoksid ili koji drugi od spomenutih termina, trgovac će vam u 90 posto slučajeva znati preporučiti odgovarajuće ljepilo nekog od poznatijih brendova. U preostalih 10 posto slučajeva bit će dovoljno pročitati što pod sastavom ljepila piše.
Pa, krenimo na posao...


Cijanoakrilatna (CA) ljepila
Ljepila kolokvijalno poznata i pod imenima cijanofix (što je zapravo bio jedan od brendova cijanoakrilatnih ljepila) ili superljepila (doslovni prijevod termina superglue s engleskog). Kao što je svima poznato, lijepi gotovo sve, stvrdnjava se trenutno i voli 'bježati' - iz tube, s podloge na koju ga nanosite, na vaše prste… Možda bi trebalo naglasiti da se u medicini i veterini koristi za lijepljenje kože i drugih tkiva - pa dobro pazite da se ne zalijepite za predmet koji lijepite jer ćete kožu od njega morati odvajati žiletom.
Stvari koje valja zapamtiti: držati na hladnom, imati na umu da dobro funkcionira jedino na čvrstim, glatkim, neporoznim materijalima, nanositi iznimno tanko i ne koristiti na spojevima koji su pod velikim smičnim naprezanjima ili se savijaju. Ako ga baš morate koristiti za lijepljenje poroznih, mekih materijala (npr. polistiren), pomiješajte ga sa sodom bikarbonom, koja će poslužiti kao punilo. Za ljepljenje stakla potražite specijalne vrste CA ljepila namijenjene staklu.

Metilmetakrilatna (MMA) ljepila
Ljepilo dobro poznato modelarima, a izvan tih krugova često nepošteno zanemarivano. Uglavnom dolazi u dvije komponente - katkad obje tekuće, katkad jedna praškasta i jedna tekuća (u tubi), jedno je smola, drugo je učvršćivač. Prije upotrebe komponente je potrebno dobro izmiješati (dno rijetko korištenog tanjurića i čačkalica će dobro poslužiti, samo se sjetite dobro očistiti tanjurić prije nego se ljepilo stvrdne). Nemodificirana metilmetakrilatna ljepila su, jednom kad se stvrdnu, vrlo tvrda, ali krhka. Modificirana ljepila, kakvo je UHU acrylit plus, iznimno su otporna na mehanička naprezanja. Posjeduju veliku mehaničku čvrstoću, otporna su na vibracije, dobro popunjavaju pukotine i rupe, relativno se brzo stvrdnjavaju (15-ak minuta za dostizanje gotovo maksimalne čvrstoće spoja) i - možda najvažnije - daju se brusiti, što je odlično za popravljanje površinskih oštećenja i pukotina. Lijepe gotovo sve: kamen, keramiku, staklo, metal, plastiku...

Neoprenska ljepila
Najpoznatiji predstavnik u nas je famozno ljepilo Tigar. Zapravo je riječ o neoprenu otopljenom u otapalu. Radi se o kontaktnom ljepilu - nanosi se na obje površine koje se lijepe, pušta se da se sasvim malo stvrdne te se tek tada spaja.
Isparavanjem otapala površine ostaju spojene neoprenom, odnosno vrstom sintetičke gume, što za sobom povlači jednu veliku prednost i jednu veliku manu. Prednost je što je spoj elastičan, što je korisno kod ljepljenja materijala koji se savijaju (npr. cipela). Mana je što je čvrstoća spoja prilično slaba, baš kao i otpornost na vrućinu i vatru.
Kao otapalo se uglavnom koristi toluen, koji posjeduje snažna narkotička svojstva. Upravo otud i pošast snifanja ljepila. Prilikom korištenja neoprenskih ljepila budite oprezni i dobro ventilirajte prostor, jer dugotrajno i često izlaganje toluenu uzrokuje teška moždana oštećenja.

Epoksidna ljepila (smole)
Slično metilmetakrilatnim ljepilima, dolazi u dvije komponente: smoli i učvršćivaču. Prije upotrebe potrebno ih je dobro izmiješati. Katkad dolaze u 'pištoljima' ili specijalnim tubama koje automatski miksaju komponente prije istiskivanja kroz mlaznicu.
Stvrdnjavaju se pod utjecajem topline, pa ih - želite li da se prije stvrdnu - možete ostaviti na malo toplijem mjestu (ne baš u peći, ali blizu radijatora, primjerice). Epoksidne smole imaju iznimno širok raspon primjena. Osim kao ljepilo koriste se i kao baza za lakove i boje, za izradu kompozitnih materijala (u kombinaciji sa stakloplastikom i ugljičnim vlaknima), kao zaštitni sloj te još mnogo toga. Postoje različite vrste epoksida (uključujući i neke usko specijalizirane, poput Norlanda NOR-61 - ljepila za leće i druge optičke elemente, koje se stvrdnjava pod UV svjetlom, a ima indeks loma identičan staklu, pa se stoga spoj ne vidi), a zajednička su im svojstva da odlično lijepe (toliko dobro da je jednom zalijepljen spoj praktički nerastavljiv), imaju odličnu mehaničku čvrstoću i otpornost na toplinu, dobri su izolatori te dobro popunjavaju (veće) pukotine.

Ljepila za vijke i slične dijelove
Tipični predstavnik je famozni Loctite. Ne služi lijepljenju stvari, već učvršćivanju vijaka, matica i sličnih (povremeno pokretnih) dijelova. U engleskom govornom području koristi se i termin 'threadlocker' - jer mu je osnovna namjena upravo spriječiti vijke i matice da se odvijaju. Prednost nad 'pravim' ljepilima mu je što je vijke kasnije ipak moguće odviti uz primjenu nešto veće sile, odnosno nisu zalijepljeni trajno.
Dolaze u različitim 'jačinama', indiciranim bojom same tekućine (ne i bočice!). Ljubičasto je najslabije, plavo je srednje jako, a crveno najjače. Kod odvijanja je obično potrebna neka kritična sila nakon koje Loctite popušta i vijak se dalje odvija normalno. Postoji i zeleno ljepilo, tzv. 'penetrating', koje se koristi za trajno ljepljenje cilindričnih dijelova (kugličnih ležajeva u cijevima ili utorima). Ono popušta već pod relativno malenom silom, ali iziskuje veliku silu za nastavak okretanja (odvijanja).

Odljepljivanje
Cijanoakrilatna ljepila tradicionalno se skidaju acetonom, ali ima još metoda. CA hlađenjem (u zamrzivaču, primjerice) postaju izrazito krhka, pa je zalijepljene dijelove moguće jednostavno odlomiti. Alternativno, s nekih ih je podloga moguće skinuti grijanjem, jer se grijanjem stežu, a većina drugih materijala (na koje je naneseno) se skuplja.
Locktite i slični threadlockeri suprotno uvriježenom mišljenju nisu zasnovani na cijanoakrilatima, već na metakrilatima. Nije ih moguće otopiti acetonom, ali ih je moguće omekšati te potom sastrugati. Također pali i metoda zagrijavanjem (s obzirom da se koriste gotovo isključivo na metalnim dijelovima).
Neoprenska ljepila otapaju se u metil-etil-ketonu (MEK) i toluenu, no ionako u pravilu ne drže pretjerano jako, pa je spojeve moguće lako odlijepiti.
Epoksidne smole na glasu su kao neodljepljive jednom kad se stvrdnu, no i njima je moguće doskočiti na sličan način: grijanjem iznad određene kritične temperature postat će meke te će ih biti moguće odstraniti (zarezati, ostrugati, odvojiti). Problem je što su za to katkad potrebne doista visoke temperature. Srećom, postoji i plan B - metilen klorid, odnosno diklorometan, otapalo koje otapa epoksid. Postoji samo jedan problem: diklorometan je teško dobavljiv i iznimno kancerogen. Navodno sličan efekt (otapajući, ne kancerogeni) imaju i neki razrjeđivači za boje i lakove, no pronaći odgovarajući je već teže.

CA + vata = woosh?
Cijanoakrilati prilično zanimljivo djeluju na pamučne i vunene materijale. Mogli bismo čak reći - vatreno. Naime, u njihovom doticaju nastaje izrazito egzotermna reakcija, odnosno oslobađa se velika toplina, katkad i dovoljna da trenutačno zapali pamučni ili vuneni predmet. Uz to se oslobađaju i pare koje iritiraju sluzokožu, što cjelokupno iskustvo čini više nezgodnim no spektakularnim, pa vam ne preporučujemo da to isprobavate.
Sličan efekt ima i kombinacija CA i sode bikarbone, koju smo spomenuli ranije, pa se, odlučite li se koristiti je kao punilo, pobrinite za odgovarajuće mjere sigurnosti.