Danas je 31. dan štrajka, a 2019. je 36. dana okončan dosad najdulji štrajk u obrazovanju. Što pokazuje da je ova Vlada u stanju dugo vagati, iako su na koncu poklekli s tim da je tada možda presudno bilo da je još preostalo 20 dana do predsjedničkih izbora, kao i to što su mediji i javnost, a osobito roditelji, bili daleko jače emocionalno i životno opterećeni tim štrajkom te bili sve jači faktor pritiska što je štrajk dulje trajao, a i prosvjetara je gotovo osam puta više od otprilike 7500 službenika i namještenika sudova i državnih odvjetništava.

Hendikep aktualnih štrajkaša uz lošu percepciju pravosuđa je i nužnost da vode računa o hitnim sudskim predmetima te onima kojima prijete nepopravljive ili velike štetne posljedice, a procjena je na savjesti pojedinih sudaca i sudova.

To znači i da se kritična masa nezadovoljnika koji bi mogli stvarati dodatan pritisak na Vladu usporenije povećava nego kad je riječ o štrajku u drugim resorima. Problem je štrajkaša i to što šira javnost nije bila upoznata sa stvarnim jako lošim stanjem materijalnih uvjeta rada u pravosuđu.

U pravosuđu nikad nije bilo štrajka, a to što je ušao u peti tjedan, govori da službenicima i namještenicima ne nedostaje odlučnosti, što je razumljivo s obzirom na to da njihovo nezadovoljstvo nije buknulo, već svakodnevno u njima kuha već godinama.

I premijer Andrej Plenković bio je vrlo rezolutan, i to još uoči prosvjeda, kad je u povodu pisma predsjednika VS-a Radovana Dobronića, zamjerajući mu da se stavio u ulogu sindikalnog povjerenika, rekao da se pozicija Vlade neće pomaći ni za jedan euro, a kamoli 300 eura, koliko povećanje traže štrajkaši, jer bi to otvorilo razgovore s još 219.000 ostalih službenika.

Pritom je apsurdnim okarakterizirao štrajk s obzirom na to da su, dok on traje, štrajkaši dobili najveće povećanje plaće, piše novinar Večernjeg lista Marinko Jurasić.