Prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prema izbornoj pobjedi letjela je na krilima poruka o zajedništvu svih u Hrvatskoj kao spasonosnom receptu koji će dovesti ne samo do blagostanja, već će zemlju učiniti, kako je euforično izjavila u pobjedničkoj noći, jednom od najrazvijenijih i najbogatijih država Europe i svijeta. Hvalospjeve javnosti (poznatih i nepoznatih građana te medija) dobio je i njezin inauguracijski govor fokusiran upravo na zajedništvo. Iste slogane nastavila je rabiti i u svojim prvim predsjedničkim danima, tjednima i mjesecima. Čak se založila da se u Hrvatsku uvede načelo zajedništva. Pokušali smo doznati kako bi to trebalo izgledati u praksi te zašto se predsjednica koja zagovara zajedništvo, istodobno doima samo kao predsjednica svojih birača
'Hrvatska je puna darovitih, požrtvovnih pojedinaca, uspješnih tvrtki, udruga zainteresiranih za opće dobro, a toliko je mnogo pesimizma i malodušja. Mora se mijenjati i naš odnos prema javnim dobrima, osnažiti javna odgovornost, vrednovanje rada i kreativnost, a mora se uvesti i načelo zajedništva', istaknula je na proslavi 763. obljetnice Križevaca.
Hrvatskoj predsjednici mora se odati priznanje da je ustrajna i dosljedna svojoj predizbornoj paroli koju je na Markovu trgu 15. veljače ove godine inaugurirala kao svoju predsjedničku misiju. Da joj je zajedništvo neprestano na pameti ili barem na vrhu jezika, vidljivo je iz brojnih novinarskih izvještaja. U ovih gotovo sto dana stolovanja Kolinde Grabar Kitarović u predsjedničkom uredu, međutim, malo je poteza govorilo u prilog proklamiranom zajedništvu. Kad su u pitanju ideološke podjele, mogli bismo reći da su ih često njezine riječi i postupci produbljivali.
'Poziv na zajedništvo aktualne predsjednice, kao njezin pokušaj da se legitimira kao predsjednica svih građana i građanki Hrvatske, u najboljem je slučaju čista samoobmana', smatra profesor Dragutin Lalović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Profesor Lalović podsjeća da povijest političkih ideja zajedništvo drži za predmodernu kategoriju, neprimjerenu modernom pluralističkom društvu i demokraciji. Iznimke, naravno, postoje, poput republikanskog 'bratstva' velike Francuske revolucije, no da bi ostalo u okvirima pozitivne vrednote, valja veoma oprezno graditi na pretpostavkama dijaloga, tolerancije, uvažavanja i poticanja različitosti te onemogućavanja diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
'Bez tih pretpostavki, zajedništvo je puki paravan za represivni ideologijsko homogeniziranje, ne samo na etničkoj, nego i na klasnoj osnovi', smatra Lalović.
Ističe da je poziv na zajedništvo svojevrsni eho formule 'bratstva i jedinstva' iz socijalističkih vremena.
'Poziv je imao smisla u obrambenom ratu, dakle, u situaciji krajnje opasnosti od vanjskog neprijatelja. S obzirom na recentno ponašanje HDZ-a i braniteljskih udruga, koji otvoreno govore o svojevrsnom novome 'građanskom ratu', poziv na zajedništvo mogao bi eventualno imati smisla kao poziv njima da se urazume i ne objavljuju rat vlastitoj državi. Međutim, upravo je obrnuto slučaj, poziv na zajedništvo dolazi od onih koji ga u principu onemogućuju. Ta je perverzija objašnjiva time što se pod zajedništvom ne misli na duhovno i političko zajedništvo slobodnih hrvatskih građana, na vraćanje njihova povjerenja u vlastitu državu kao pravnu i demokratsku, nego na nacionalno zajedništvo, na etničku homogenost u borbi protiv izmišljenih nacionalnih neprijatelja, neprijateljskog pisma, a napose i najodređenije protiv Srba i famoznih Jugoslavena kao remetilačkih faktora. Od takvog zagovora 'zajedništva', koje karakterizira samo konzervativne ideologije i pokrete, prijeti velika opasnost autoritarne fašizacije zemlje', upozorava Lalović.
Budući da je zajedništvo uvijek personalizirano, napominje, ono iziskuje Vođu koji ga utjelovljuje.
'To je utjelovljenje uvijek iluzorno, a katkad i opasno. Ovo sadašnje pozivanje na zajedništvo, srećom, samo je iluzorno. Mi smo ipak u današnjem kontekstu prvenstveno europski, a ne više samo hrvatski građani, pa se poziv na uže nacionalno zajedništvo doima kao folklorna ujdurma lokal-patriotskih nostalgičara. Ali se samo doima, jer duboka kriza neoliberalnog europskog projekta zakonito izaziva smeđu opasnost diljem našeg kontinenta - gradnju zajedništva na negativnoj homogenizaciji protiv neprijatelja', zaključuje profesor Lalović.
