Umirovljeni general Armije BiH Jovan Divjak, koji je preminuo u četvrtak u Sarajevu nakon teške bolesti, opisan je u brojnim izrazima sućuti kao neprijeporni sinonim borbe za obranu BiH, no mediji u petak podsjećaju na njegove oštre kritike vlasti zbog političkih grešaka i manupulacija
Divjak (84) je 1992., kada su počeli otvoreni oružani sukobi u BiH, imenovan zamjenikom zapovjednika tadašnje Teritorijalne obrane BiH, koja je poslije prerasla u Armiju BiH. On kao Srbin te Stjepan Šiber kao Hrvat bili su zamjenici Sefera Halilovića, koji je postao prvim zapovjednikom i to je ujedno bila simbolična poruka političkog vrha tadašnje BiH za kakvu bi se državu trebao voditi rat započet agresijom iz Srbije.
"Ova ‘trojka’ bila je simbol multuetničke Republike BiH i njene Armije. Mi nikada nismo izdali ideju za koju smo se borili i u ratu i u miru. Mnogi drugi jesu. Posljednji pozdrav mom suborcu Jovanu Divjaku", riječi su kojima se Halilović na Facebooku oprostio od svog suradnika iz rata.
vezane vijesti
Na sličan je način Divjaka opisao i Viktor Jakovich, prvi veleposlanik SAD u neovisnoj BiH. "Svojim životom i nezaboravnim dostignućima predstavljao je sve što je najvažnije i najznačajnije u multietničkoj i multikulturalnoj Bosni i Hercegovini", napisao je Jakovich na društvenim mrežama.
Francuski filozof Bernard- Henri Lévy, prijatelj BiH i Sarajeva, napisao je kako je Divjak "umro u onom gradu kojem je bio branitelj i kojem je ostao duša".
Brojni političari također su se oglasili u povodu Divjakove smrti uključujući članove Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića te predsjednika SDA Bakira Izetbegovića.
"Njegov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za grad Sarajevo i cijelu BiH. Svojim opredjeljenjem za pravu stranu u vremenu brutalnog napada na BiH, a zatim i izuzetnim doprinosom u odbrani zemlje, general Divjak je zaslužio da zauvijek ostane u sjećanju i srcima bosanskohercegovačkih patriota", napisao je Izetbegović.
Vraćanje generalskog čina i oštra osuda o izdaji multietničnosti
No te su prigodne riječi preskočile činjenicu kako je Divjak nakon rata, razočaran postupcima tadašnjih vlasti, u znak prosvjeda odlučio vratiti generalski čin nominalnom šefu države Aliji Izetbegoviću i bez krzmanja mu poručiti kako ga smatra odgovornim za izdaju ideje o borbi za multietničku BiH.
Prijeratni pukovnik JNA i rođeni Beograđanin još je 1991. osigurao naoružavanje policije u Kiseljaku oružjem iz skladišta teritorijalne obrane, što je tadašnji vojni vrh u Beogradu po svaku cijenu nastojao spriječiti. Zbog toga su mu u JNA sudili i osudili ga na devet mjeseci zatvora.
Divjak se nakon toga stavio na raspolaganje vlastima u BiH i odlučio zajedno sa svojom obitelji ostati živjeti u toj zemlji suočenoj s ratnom prijetnjom.
Cijeli rat je proveo u djelatnoj vojnoj službi u redovima Armije BiH, a 1993. bio promaknut u čin generala, no i sam je opetovano govorio kako ga se tada guralo na margine i kako mu često nisu vjerovali, samo zbog njegovog imena i prezimena. Bio je čak i pritvaran pod optužbom za "suradnju s agresorom", no oni koji su ga za to optuživali nikakvu mu krivnju nisu mogli dokazati.
Umirovljen je 1996., a godinu nakon toga odlučio je vratiti generalski čin i posebnim pismom Aliji Izetbegoviću optužiti prije svega bošnjački politički vrh za relativiziranje ratnih zločina koje su počnili pripadnici Armije BiH, ali i izdaju načela borbe za državu ravnopravnih naroda i građana.
Izetbegović s Divjakom nakon toga nije ni pokušao razgovarati, a neizravno mu je poručio kako bi volio da mu pismo nije ni poslao.
Divjak je potom konstatirao kako je to još jednom dokazalo da su Izetbegović i njegovi sljedbenici definitivno odustali od politike čiji je temelj pretpostavka da BiH može opstati jedino s onim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Židovima, Albancima, Romima i onima iz miješanih brakova kojima je Bosna i Hercegovina jedna i jedina domovina.
Divjak se nakon toga posvetio humanitarnom radu utemeljivši zakladu "Obrazovanje gradu BiH", koja je osigurala stipendije za školovanje više od sedam i tisuća učenika i studenata, prije svega onih koji su u ratu ostali bez jednog ili oba roditelja. Obrazlažući motiv za to pozvao se na izreku Nelsona Mandele da je "obrazovanje najjače oružje u mijenjanju svijeta".
