Rekao je kako generalno za Goli otok nema velikog interesa i nije prisutan u javnosti, stoga što ga desna paradigma ne može upregnuti u svoja kola, a lijeva ga se srami.

„Goli otok je dugi niz godina slon u sobi, svi se prave da ga ne vide i srame ga se, iako je kao sintagma, prisutan u svakodnevnom životu“, rekao je Previšić i dodao da situacija nije drugačija ni u Srbiji, odakle je bilo najviše logoraša.

„Pokušavalo se devedesetih, u naletu rusofilije, ali bilo je kratkog daha. S obzirom da je u Hrvatskoj, malo im je van ruke za komemoracije“, zaključio je.

Previšić ističe za N1 kako je na Golom otoku, u 6 godina, od 1949. do 1956. ustrojen sistem po principu preodgoja, gdje se teškim nasiljem borilo protiv tzv. stvarnog staljinizma.

„Logoraši su nosili kamenje, bili izloženi teškim fizičkim naporima, kolektivnom premlaćivanju. Postojali s seminari s ideološkim radom, a cijeli koncept je bio da moraju cinkati i tući druge logoraše“, prepričava povjesničar i dodaje da je kroz logor prošlo 13 000 ljudi.

„Bio je tu velik broj ljudi zatečenih promjenom kursa prema Staljinu, bilo je puno zbunjenih, a bilo je i podvala zbog radnih mjesta ili žena“, kaže.

Otkriva da je Goli otok vrlo zanimljiv i u svjetskoj historiografiji jer je do jedne mjere usporediv s gulagom, a tehnički i s nacističkim kampovima, ne kao logorima smrti, ali sličnih po ustroju i sistemu.

Previšić smatra da je posjet Plenkovića dobar, iako se radi o dnevno političkoj priči.

„To je mjesto traumatične prošlosti, svima je jasno što se dogodilo, dobar je impuls da se stavi na svoje mjesto, to više nije kontroverza, ali pravi način bio bi ako ćemo napraviti memorijalni centar ili muzej, koristiti ga za turističke ili edukativne svrhe“, rekao je i dodao da je cijela priča i dijalog oko Golog otoka, Grubora i sličnih mjesta korisna samo ako ne postane moneta za potkusurivanje.