Dekan ZŠEM-a Đuro Njavro, predavač sa Sveučilišta u Cambridgeu dr. Josip Glaurdić i Slaven Letica dočekali su Zorana Milanovića dugim uvodnim govorima zahvale na njegovoj prisutnosti.

Kada je Milanović dobio priliku za riječ pred dvjestotinjak studenata, djelatnika škole, ali i poduzetnicima kao što su Emil Tedeschi, predsjednikom udruge poslodavaca Damirom Kuštrakom te pred bivšom ministricom financija Martinom Dalić, progovorio je o svom viđenju Hrvatske u Europskoj uniji kao zemlji blagostanja:

'Što je nužno da bi jedna mala država, koja je već desetljećima zarobljena u zamku srednjeg dohotka, napredovala i zaista bila kategorizirana kao zemlja visokog dohotka?', zapitao se Milanović pred mladim studentima koji uče kako biti menadžeri. Odgovorio je da ćemo svi skupa morati raditi puno više i pametnije.

Milanović Hrvatsku vidi negdje u sredini između južnih zemalja Europske unije koje su sklone 'frizirati' podatke u širokim kontekstima i između sjevernih zemalja koje vole uzak kontekst i konkretne podatke. Dodao je da moramo početi proizvoditi 'bogate usluge i proizvode' da bismo postali bogata država.

Prva teza koju nudi studentima za raspravu je da nijedna država nije postala bogata i uspješna bez 'transparentnih i otvorenih demokratskih i pluralističkih institucija društva, i bez jednako tako otvorenih i konkurentnih ekonomskih institucija'. Kaže da se takvo što nikada nigdje nije dogodilo, osim možda u slučaju Singapura. 'Sve su bogate države svijeta morale imati otvorene demokratske i ekonomske institucije, to znači bez monopola i bez pretjeranog uplitanja države tamo gdje joj nije mjesto.'

Naglašava da su društva u kojima postoje monopoli zatvorena u 'zamci srednjeg dohotka' te da i u Hrvatskoj još uvijek ima previše izravnih ili prikrivenih monopola koja priječe 'kvantni skok'. Zaključio je da za drastične promjene Hrvatskoj jedino preostaju inovacije, koje moraju doći iz privatnog sektora.

Studenti su Milanovića pitali, između ostalog, postoji li strategija za budućnost i način na koji će se građane naučiti poduzetništvu? Milanović je odgovorio primjerom Japana koji je, kaže, u 40 godina naučio kako postati ekonomski lider. 'Ne bih htio prenaglasiti ulogu kulturnog faktora, ali vidimo da katolička i protestantska sredina može dati velike rezultate. Slično je i s konfucijanskom kulturom, ali do određene razine. Uz dužno poštovanje, ali ne mislim da će razvoj Kine još dugo nastaviti istim tijekom.'

Upitan što može učiniti za smanjenje poreznog opterećenja kako bi se otvorio put ka investicijama, Milanović je, zbog medija, imao potrebu razjasniti da neoliberalan ne znači biti protržišno orijentiran: 'Definitivno prezirem neoliberalizam u svom zloglasnom dijelu pristupa ekonomiji koji je ustvari čista pohlepa koji je svijet koštao. Ne samo pohlepa, nego i nekritička potreba za kućama s previše kupaonica, automobilima... To je naprosto jedna opsesivna potrošačka kultura. Ni sam nisam takav, ali kad kažem da je nekontrolirano tržište ponajbolji regulator, u to vjerujem.'

Priznaje da je Hrvatska porezno opterećena zemlja, ali tvrdi da je javna potrošnja još ispod 50 posto, što smatra dobrim rezultatom. U tom kontekstu kritizirao je raspodjelu novca kroz (ne)efikasnost javnih poduzeća. 'Koliko ima srednjoškolski profesor plaću, a koliko radnik komunalnog poduzeća u Zagrebu? Profesor u MIOC-u koji treba stvoriti kreativne inženjere ima plaću 6.000 kuna, ovi drugi s puno manje škole imaju puno veću plaću', upozorio je Milanović.

Na pitanje o neefikasnosti javnih poduzeća dao je primjer HEP-a gdje je, kaže, ukupan trošak radne snage 17 ili 18 posto što, po njemu, nije puno: 'Pitanje je strukture radne snage i prosječne plaće. Kada govorimo o javnom fondu, ako je velika većina zaposlenih srednja stručna sprema, onda ne bi smjeli imati plaće veće od srednjoškolskih profesora, ili ja griješim... Nema tu prostora niti želje za čistkama i otkazima, možda u nekim sustavima postoji određeni višak ljudi, ali sva druga prava, osim plaća, vrijede jednako za sve u državi, a to je nešto što nismo zaradili. To stvara veliki pritisak za one koji rade i pozivam na elementarnu solidarnost svih nas. Varijanta B je promjena tečaja kune, a to si ne možemo priuštiti iz poznatih razloga kreditne izloženosti. To bi izazvalo socijalni kaos. Možemo si priuštiti tek malo oslabljenje karata za očuvanje radnih mjesta.'