DOM ZA STARENJE

Priča iz Vodica negira Hrvatsku kao državu reda, sigurnosti i humanosti

18.09.2016 u 15:38

Bionic
Reading

Pravna država mora funkcionirati! Stupanj razvijenosti i humanosti jednog društva mjeri se razinom njegove skrbi za njegove najslabije članove! Te parole slušali smo i tijekom ovih izbora, a dok čekamo da se na Markovu trgu formira novi tim koji bi se trebao brinuti za njihovo provođenje u zbilju i tako potvrditi svoju vjerodostojnost, evo primjera iz Vodica, hit turističkog mjesta na čijim marginama u nekoj vrsti institucionalne slijepe ulice djeluje Obiteljski dom ‘Ivana'

Vlasnik doma bilo je Društvo građana ‘Faust Vrančić', koje je 1998. godine kreditom kupilo objekte i do 2011. godine u njima vodilo Ustanovu Dom za starije i nemoćne osobe. Te godine im je resorno ministarstvo zabranilo rad. Prije pola godine Udruga je likvidirana, sada bi se o toj imovini trebao brinuti stečajni upravitelj, ali u zbilji, u njoj je Ivana Bošnjak, za koju Dražen Škarica, bivši predsjednik Društva građana Faust Vrančić, tvrdi da je u prostor ‘ušla nelegalno’. Kako je ‘Ivana' izmjestila ‘Fausta'? Kako je Dom za stare i nemoćne postao Obiteljski dom s istim štićenicima? I kako je nešto što je u početku imalo odlike građanske parnice (tko je kome jamio) postalo pričom u kojoj je isparila ideja države kao jamstva reda, sigurnosti i napose - humanosti?

‘Godine 2012. mi smo nastojali naći zakupca koji bi uz plaćanje najamnine radi povrata kredita (danas s kamatama iznosi 180 tisuća eura) nastavio s djelatnošću. U toj potrazi načelno smo dopustili Ivani Bošnjak i njenim partnerima da koriste nekretnine. No ostali smo osupnuti kad smo doznali da se gospođa Bošnjak da bi ishodila pravo za obavljanje djelatnosti, poslužila krivotvorenim dokumentom. Ona je Županiji podastrijela ugovor s mojim krivotvorenim potpisom po kojem je zakupnina za dom bila – jednu kunu mjesečno! U dva su navrata grafološki vještaci, u okviru kaznenog postupka koji je naša Udruga pokrenula protiv gospođe Bošnjak, utvrdili da nije riječ o mom potpisu. Uostalom, takav ugovor protivan je svakoj pameti - mi u udruzi cijelo vrijeme želimo da nam zakupnina vraća spomenuti kredit pa je odmah vidljivo da s ugovorom za jednu kunu nešto nije u redu', kaže Škarica, napominjući kako je to predmet građanskog spora, ali ono što ga zabrinjava jest – postupak državnih institucija. Naime, na temelju takvog ugovora, pritom neovjerenog kod javnog bilježnika, Županija je Ivani Bošnjak izdala rješenje da kao predstavnica Obiteljskog doma ispunjava uvjete za pružanje usluga skrbi izvan vlastite obitelji u okviru stalnog smještaja za 20 starijih i nemoćnih osoba.

Kolaps hrvatskih institucija: lokalno i nacionalno

U županijskom upravnom Odjelu za zdravstvo i socijalnu skrb kažu kako naš prigovor nema značenja dok sud ne donese odluku. Ja pak držim da su dužni poduzeti radnje za koje su ovlašteni sukladno Zakonu o općem upravnom postupku i drugim propisima', kaže Škarica. No to još spor iz Vodica ne vodi do onoga što je postao - priča o kolapsu državnih institucija.

U ožujku ove godine, naime, viša inspektorica Ministarstva socijalne politike i mladih Republike Hrvatske zabranila je voditeljici pružanje usluga smještaja i boravka u Obiteljskom domu ‘Ivana' i to zbog loše skrbi za korisnike kojih je tada bilo 20 te nedostatka i neprijavljivanja radnika. Pritom, navodi se, Ivana Bošnjak također ne ispunjava temeljni uvjet propisan za ovlaštenike obiteljskog smještaja, a taj je da s njima na adresi živi netko od njihove najbliže obitelji-bračni drug i djeca, te drugi srodnici. Protuzakonito pruža usluge kao samac, nije osigurala ni dovoljan broj radnika jer nedostaje jedna njegovateljica, a prilikom inspekcije u Domu su u brizi za korisnike zatečene dvije ženske osobe koje nisu zaposlenice ustanove.



Koga je briga za inspekcijsko rješenje?!

Opis ‘izrazito loših’ higijenskih uvjeta u dvama prostorima gdje su smješteni korisnici, iako pisan šturim jezikom inspekcijskih rješenja, govori sam za sebe: oprema je stara i derutna, podne obloge u boravku pokidane, a inspekcija zaključuje da opće stanje zagušljivih, neprovjetrenih prostora ustanove, u kojima se osjećaju mirisi fizioloških izlučevina, ugrožava zdravlje i dobrobit korisnika i zaposlenika.
‘Korisnici su zatečeni u neprimjerenoj, zaprljanoj odjeći, uvidom u dnevni obrok (ručak) nije bilo moguće raspoznati što je u tanjuru, a nekoliko korisnika s kojima se moglo komunicirati uglavnom izražavaju nezadovoljstvo kvalitetom i količinom hrane. S obzirom na opće psihofizičko stanje, kao i na nedostatak radnika, usluga i briga o korisnicima nije zadovoljavajuća i donošenje odluke o zabrani rada predstavnici obiteljskog doma Ivani Bošnjak, opravdano je’, zaključila je inspektorica Dorica Bezinović u svome rješenju.

To rješenje u zbilji nije promijenilo ništa. Dom radi i dalje, što potvrđuje i kontrolni nadzor drugog inspektora krajem srpnja, kada je riješeno da se protiv Bošnjak pokrene prekršajni postupak. Pritom, institucije uopće ne provode rješenje o zabrani rada doma, a nije sporno niti što Bošnjak ne plaća porez državi, niti druge doprinose. Znatno ranije, u želji da zaštiti svoj interes, Udruga ‘Faust Vrančić' od 2013. godine do danas protiv Ivane Bošnjak pokrenula je desetak postupaka pred sudovima, DORH-om, policijskim i poreznim upravama, resornim ministarstvom i Županijom, dostavljajući dokaze da Bošnjak cijelo vrijeme dom vodi kao samac, ali - sve do zabrane ove godine nije se dogodilo ništa. No zašto zabranu nitko ne želi provesti u djelo? Pritom, Obiteljski dom ‘Ivana' posluje na crno, a novac koji s tom prilikom zaradi nipošto nije zanemariv.

'Usluge Doma koristi 19 staraca čiji smještaj košta četiri di pet tisuća kuna mjesečno, u džep je tijekom tri godine, otkako radi na crno, spremila barem tri milijuna kuna. Je li to uspješno ‘poduzetništvo’ u kojem se pod zaštitom institucija ne plaća zakup prostora, porez državi, lažno prijavljuje boravište, korisnike drži u lošim uvjetima i ošteti jedna udruga, ili je to kolaps države u djelatnosti kao što je skrb o starim i nemoćnim osobama?' pita se Škarica.


‘Poznato nam je stanje s Obiteljskim domom ‘Ivana' u Vodicama. No zabrana rada pružatelju socijalnih usluge nije ista razina kao ona kad se vrpcom oblijepi kafić zbog poreznog prekršaja. Korisnici su žive osobe i trebaju neprekidnu skrb - 24 sata. Zabrana rada se može provesti prekidom smještaja korisnika, ali ne nasilno i protiv njihove volje. Naime, svi korisnici u Domu Vodice smješteni su temeljem ugovora i sami snose troškove smještaja, a njihove obitelji su o svemu obaviještene. Obaviješteni su i Centri socijalne skrbi', kaže Miroslava Rožanković, glasnogovornica Ministarstva socijalne politike i mladih.
Prema informacijama ministarstva, Ivana Bošnjak je prilikom nadzornog inspekcijskog posjeta krajem srpnja izjavila kako je ispravila nepravilnosti utvrđene posljednjim inspekcijskim nadzorom te da sada s njom živi njezin vanbračni suprug. On je od Upravnog odjela u Županiji zatražio utvrđivanje uvjeta za pružanje usluga obiteljskog doma u kojem će biti predstavnik u istom objektu.

Bošnjak: Dom ću voditi na drugom mjestu

No budući da su se u objektu unatoč zabrane i dalje pružale usluge smještaja starijim i teško bolesnim osobama, a da Ivana Bošnjak za to još nije pribavila licenciju, protiv nje je 27. srpnja 2016. inspektor podnio optužni prijedlog na Prekršajnom sudu u Šibeniku. U Ministarstvu pritom ističu kako ‘ustrajavaju da se izvrši rješenje inspektora, a jedan od načina da se to ostvari su i naplate novčane kazne koje progresivno rastu'.

Kontaktirali smo i Ivanu Bošnjak. Ona je potvrdila da je inspekcijska služba tražila zatvaranje doma, ali da su tijekom ponovnog izlaska 24. srpnja obitelji o čijim članovima skrbe u Domu iskazale stav da su zadovoljni uslugom.

'Riječ je o starim nemoćnim osobama koje se ne može preko noći iseliti. Nemam namjeru ulaziti u polemiku s gospodinom Škaricom. Namjeravam napustiti prostorije u Vodicama u ulici Vladka Mačeka 9 u kojima trenutačno dajem usluge Obiteljskog doma za starije i nemoćne i svoje štićenike premjestiti u drugu zgradu, koju ću sa zaručnikom uzeti u najam. Budući da sam trudna, posao vođenja doma vodit će on. U svakom slučaju, nastavljamo s obavljanjem iste djelatnosti. Nadam se da će se to dogoditi kroz najviše dva mjeseca', kazala je Ivana Bošnjak.

Znači li to da će sljedeća dva mjeseca i dalje raditi nelegalno? Ako da – kakva je to država koja jedan od najosjetljivijih društvenih sektora vodi tako da mu najbolje pristaje naslov onodobnog holivudskog hita: Nema zemlje za starce.

Nedostižna Norveška!

'Teško je uspoređivati norveški sustav socijalne skrbi za stare i bolesne s bilo kojim drugim sustavom. Ova zemlja je dvanaest godina za redom službeno proglašavana za najbolju zemlju za življenje - u svijetu. I to ne bez razloga', kaže Ermin Krehić, nekad hrvatski novinar, koji više od dvadeset godina živi u Norveškoj i u lokalnoj zajednici se bavi, između ostalog, i brigom o najstarijima. Usput, u prošloj 2015. godini je prosječna starost stanovništva u toj skandinavskoj zemlji iznosila 81,6 godina. Evo kako Krehić opisuje norvešku brigu o starima i nemoćnima: ‘Trenutno vladajuća ideja vodilja u ovoj oblasti je da se starim ljudima omogući da što duže žive u vlastitom domu. U svakoj općini postoje organizirane usluge kućne njege. Veliki je spektar usluga koje oni pružaju. Kućni posjeti su svakodnevni, a po potrebi i više puta dnevno. Medicinske sestre se staraju da korisnici kućnih usluga uzimaju ispravnu terapiju – pravovremeno, drugo osoblje posprema i čisti kuću, po potrebi i kuha obroke, treći pomažu starima pri kupanju i održavanju osobne higijene, kose travu ili čiste snijeg oko kuće, obavljaju kupovinu za stare, izvode u šetnju... Pri eventualnom nedostatku mjesta u domu za stare organizira se 24- satna dežura u kući/stanu pacijenta’, kaže Krehić. A kako stvari stoje sa domovina? ‘Ima više kategorija staračkih domova: kuće za skrb podrazumijevaju, cijela naselja starije osobe. Sve je isto kao da su u svojim kućama samo što su skoncentrirani na jednom mjestu. U sklopu okviru naselja je medicinska služba koja ih svakodnevno posjećuje. Ovakva naselja su posebno prilagođena starim osobama, počevši od pristupa do ulaska u stanove, toalete, tuš kabine…. Svuda je moguće prići u invalidskim kolicima’, kaže dodajući kako su sljedeća kategorija institucije, koje odgovaraju formom našem poimanju staračkih domova. U njima se vodi kompletna skrb o starcima. Standard je, otprilike, kao u hotelima osrednje kategorije. ‘Da zaključim - skrb o starima u Norveškoj je ‘ekskluzivna’ obaveza javnih službi. Ono što je bitno napomenuti je sljedeće: ovakva službena politika nije produkt naftnog bogatstva Norveške! Ovdje opisane tendencije su započele još tijekom 60-th godina prošlog stoljeća, kada je ova zemlja, da se posjetimo, bila jedna od najsiromašnijih u Europi! Riječ je o vrijednosnom opredjeljenju, nikako o nečemu što je moguće samo – bogatima’, zaključuje Krehić. A za to je, kako znamo, presudna politička volja.


Save