'Sram ih bilo, ajmo skupiti novac i napraviti Oskare', poručio je suosjećajno direktor tvrtke Insako Saša Cvetojević na Facebooku i velikodušno darovao 10.000 kuna. Uz sličnu poruku o sramoti upućenu na adresu Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO) maturanti su na Facebooku pokrenuli potpisivanje peticije protiv ukidanja dodjele Oskara. Angažirala su se i djeca s poteškoćama u razvoju iz Centra za odgoj i obrazovanje u Čakovcu, koja su najavila da će izraditi 400 kipića i još 400 poklona koji će biti dodijeljeni mentorima kako se Oskari ne bi morali kupovati od umjetnika po nebulozno visokim cijenama. Bilo je tu još raznih drugih kritika i akcija građana, roditelja, društvenih mreža i ostalih.

Konačno je prije dva dana AZOO objavio da će ipak održati ceremoniju i to za svega 20.000 kuna, umjesto za 170.000, koliko je otprilike koštala prijašnjih godina.

No u ovoj opravdanoj uzbuni, srdžbi i općoj osudi činjenice da u našoj zemlji ima za sve i svašta, za svakojaku skupu opremu, reprezentacije, putovanja i automobile, hagioterapije po školama i viskove na sveučilištima, za opskurne udruge i časopise, ali ne i za obrazovanje koje bi nam trebalo biti prioritet (a sudeći po političkim deklaracijama i pamfletima, to i jest, jer do danas je već svaki vrabac naučio napamet da bez znanosti nema ni prosperiteta), nitko se nije usudio zaplivati malo izvan struje populizma i ukazati na pravi problem – a taj je da možda imamo previše natjecanja, da nam je sustav natjecanja krivo postavljen, da je u kaosu i bez pravog nadzora i praćenja, da ponekad služi za izvlačenje novca, nastavnicima za skupljanje poena radi napredovanja u karijeri, organizatorima za putovanja, dnevnice i honorare, učenicima za skupljanje poena za upise, a roditeljima za zadovoljavanje taštine; ukratko da nije uređen kako bi  ispunjavao svoje prave svrhe.

Trebamo li toliko natjecanja u svemu i svačemu?

O ovim problemima oglasili su se tek neki članovi akademske zajednice u raspravama na društvenim mrežama. Jedan od njih je i fizičar, dr. Dejan Vinković s PMF-a u Splitu, kojemu to nije prvi put. On je već i ranije pisao cijele studije o problematici natjecanja i poticanja talentirane djece, slao ih je na adrese Ministarstva, no uzalud.

Vinković kaže da nije protiv Oskara i olimpijada, duboko poštuje i trud nastavnika koji pripremaju učenike i roditelje koji im pružaju podršku, no smatra da treba smanjiti broj natjecanja te da ih treba bolje organizirati, osobito u zemlji kojoj kronično nedostaje novca za znanost i obrazovanje (popis svih natjecanja pogledajte ovdje).

Primjerice moglo bi se postaviti pitanje treba li nam uistinu Olimpijada iz vjeronauka, osobito kada je jasno da taj predmet učenicima nije ključan za razvoj akademske karijere. Dokaz u prilog tome jest činjenica da je ove godine na državnoj maturi u cijeloj Hrvatskoj samo 197 učenika odlučilo polagati vjeronauk kao dodatni izborni predmet.

S druge strane, natjecanja iz predmeta koji bi za Hrvatsku trebao biti puno značajniji - iz politike i gospodarstva - i koji je bio treći najpopularniji na maturi uopće nema na popisu AZOO-a. Pritom treba znati da su PISA testovi i druga istraživanja pokazali da su nam učenici nepismeni i matematički i u materinjem jeziku i u prirodoslovnim predmetima i financijski.

Vinković kaže da bi natjecanja, osobito ona iz prirodoslovnih predmeta, također trebala biti manje orijentirana na puko rješavanje zadataka, a više na izradu praktičnih projekata, po mogućnosti što snažnije povezanih s potrebama gospodarstva.

'Šokantno je to da nikoga u MZOS-u i AZOO-u ne zanima činjenica da su na natjecanjima praktični projekti zapostavljeni i izuzetno malobrojni, da se naglašava samo rješavanje pismenih testova mada državna strategija jasno govori da treba podržati praktični rad. Također se već desetljećima ne radi pozitivna diskriminacija predmeta iz područja znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike koja su u političkim programima istaknuta kao strateški važna za razvoj gospodarstva. Kada se dodjeljuju nagrade, svi se predmeti jednako tretiraju i za sve se izdvajaju podjednaka sredstva. Osim toga, logistika natjecanja nije prilagođena 21. stoljeću', rekao Vinković.

'Najbolja natjecanja na svijetu, kao što je primjerice Intel Science Talent Search, vrlo su praktična i okrenuta gospodarstvu', dodao je.

Jedan od dobrih primjera zanemarivanja praktičnog rada u natjecanjima jest činjenica da je ove godine na Državnom natjecanju i smotri iz fizike prijavljeno samo 16 eksperimentalnih radova iz svih hrvatskih osnovnih škola (pogledajte popis na ovom linku).

Naša sociologinja, dr. sc. Dunja Potočnik iz Instituta za društvena istraživanja kaže da su istraživanja pokazala da postoji prilično jasna povezanost između indeksa razvijenosti hrvatskih županija i stopa sudjelovanja učenika na natjecanjima iz prirodnih predmeta - biologije, fizike, kemije, matematike i astronomije.

'Otkada su se počeli pratiti neki obrazovni obrasci, pokazalo se da Hrvatska zaostaje po broju zaposlenih u visokotehnološkom i znanstvenom sektoru za ostatkom Europe, a što će se vrlo sporo mijenjati jer se vrlo sporo osvješćuju potrebe koje Hrvatska ima u tom smislu. Naime ulaganja u obrazovanje u tim područjima još uvijek su vrlo niska, a kurikulum je zastario, što rezultira smanjenim uspjehom učenika u tom području i njihovim slabim interesom. Posljedica je to da je u područjima u kojima se bilježi ovaj trend manji upis na takve fakultete. Regije s manjim brojem takvih studenata i diplomiranih bilježe pak slabiju kompetitivnost i stupanj razvijenosti', kaže Potočnik.

Sustavu nedostaju organizacija i praćenje

Kao vrlo važno Vinković doživljava i pitanje odakle dolaze talentirana djeca i gdje završavaju.

'Čini se da nikoga u MZOS-u i AZOO-u nije briga čemu služe natjecanja, niti ikoga zanima odakle te iz kakvih društveno-ekonomskih situacija dolaze natjecatelji. Nitko to ne prati niti istražuje, a neke analize pokazuju da su to djeca iz obitelji boljeg socioekonomskog statusa. Ako je isključiv cilj poslati nekoga na olimpijadu, onda organizatore nije briga iz kojih društvenih skupina dolaze uspješni učenici. Ne zanima ih ni koliki napor i skok moraju napraviti djeca koja dolaze iz lošijih socioekonomskih uvjeta, a poznato je da najbolji obrazovni sustavi svijeta, primjerice finski, itekako vode računa o tome da se uvjeti učenja i napredovanja maksimalno izjednače za sve učenike', rekao je Vinković.

Kome zapravo služe natjecanja?

Splitski profesor smatra da se prečesto ostvarenja na natjecanjima koriste za nadmetanja među školama kako bi se potvrdile kao elitnije, umjesto da im primarni cilj bude potpora razvoju talentiranih.

Biokemičar, dr. sc. Marko Košiček s Instituta Ruđer Bošković, koji je i sam bio dobitnik brojnih stipendija i nagrada, među ostalim i pobjednik na natjecanju Laboratorij slave u Velikoj Britaniji 2008, kaže da u sustav natjecanja definitivno treba uvesti više reda, ali da od njih ne treba odustati.

'Ne znam bi li ovakve ceremonije uistinu trebale toliko koštati, no natjecanja sigurno inspiriraju', kaže Košiček.

'Na međunarodnim olimpijadama znanja uspješni natjecatelji često dobivaju ponude i stipendije uglednih fakulteta ili čak ponude za posao od velikih kompanija kao što su Google ili Microsoft. Ondje se upoznaju s drugim mladim ljudima sličnih interesa, dobivaju priliku da se pripremaju uz pomoć vrhunskih stručnjaka - mentora - što nemaju u školama, a iskustva pokazuju da nerijetko kasnije i sami postaju uspješni u svojoj struci', objasnio je.

Košiček također smatra da bi natjecanja trebala praktičnija, no uvjeren je da je korijen tog problema u samom načinu školovanja.

'Kada imamo škole koje nemaju ni za osnovne stvari kao što je grijanje, a kamoli za laboratorije, teško je urediti natjecanja u praktičnim radovima koje učenici nikada nisu imali prilike raditi', upozorio je naš biokemičar.