Nakon što se cijela hrvatska javnost, pa i resorna ministrica Blaženka Divjak, digla na noge kako bi mala Elena bila po hitnom postupku upisana u školu, ravnatelj Magerl još uvijek zbraja dojmove nenadanog medijskog udara na ustanovu s oko 700 učenika. No upravo temeljem tog slučaja, ne ulazeći u njegovu mutnu pozadinu, spreman je savjetovati što bi valjalo učiniti kako bi se unaprijedio proces uključivanja djece s teškoćama u razvoju u osnovnoškolski sustav.

'Najbolji savjet je da se otvori više punktova za takvu djecu. Zasad u Zagrebu samo 16 škola ima posebne odjele za djecu s teškoćama, a po meni bi svaka od 17 gradskih četvrti trebala imati barem po dva punkta, znači ukupno njih 34', predlaže ravnatelj Magerl.

Gradski ured tvrdi da nije bilo pogreške oko male Elene

Time bi se, dakako, izbjegle situacije poput ove u kojoj se nalazi škola na Jarunu, čiji posebni odjel za djecu s teškoćama u razvoju sada broji sedmero djece, umjesto propisanih petero.

S djecom u posebnom odjelu škole na Jarunu radi edukacijska rehabilitatorica, a tu su i zasad jedan pomoćnik u nastavi zadužen za dvoje učenika (očekuje se da će djevojčica Elena uskoro također dobiti pomoćnika), kao i dvije osobe iz Udruge za sindrom Down, aktivirani u okviru zasebnih projekata kroz matičnu organizaciju.

'Ta djeca su stvarno naš blagoslov. Oni nastupaju na našim priredbama, plešu i pjevaju; roditelji su jako zadovoljni', kaže Magerl, dodajući da bi školi jako dobro došlo kad bi mogli zaposliti defektologa, koji bi se bavio kako djecom u posebnom odjelu, tako i djecom s teškoćama u razvoju uključenom u redovite razredne odjele. No zasad škola ima tek odbijenicu Ministarstva znanosti i obrazovanja za zapošljavanje defektologa, obrazloženu zabranom novih zapošljavanja u javnim službama.

Prema izvješću o radu Ureda pravobranitelja za djecu za 2017. (razdoblje obuhvaća mandate bivše pravobraniteljice Ivane Milas Klarić i aktualne Helence Pirnat Dragičević), roditelji djece s teškoćama u razvoju često se žale na nepravilnosti ili nepravde u sustavu već u predškolskoj dobi svojih potomaka, primjerice zbog nemogućnosti upisa u vrtić i odluka vrtića o skraćivanju boravka djeteta u skupini. Iako je inkluzija općeprihvaćena u hrvatskoj obrazovnoj politici, niti jedna zakonska odredba ne obvezuje izričito dječji vrtić na upis djeteta s teškoćama u razvoju.

Vrtić ispisao dijete s teškoćama u razvoju

Osim toga, pravobraniteljice upozoravaju na to da je nedopustiva praksa ispisivanja djeteta iz vrtića zbog razvojne teškoće. U jednom slučaju vrtić je ispisao takvo dijete zbog 'sigurnosti druge djece'.

'Umjesto da sustavno prati dijete, osigura primjereno okruženje za rast i razvoj djeteta te, uz osnivača ili organizaciju koji pružaju potporu u okruženju, pokuša osigurati podršku za dijete, vrtić je ispisao dijete jer ono nije imalo pomagača koji mu je bio neophodan', navode pravobraniteljice, dodajući da se već godinama upozorava na nedostatak pomagača u vrtiću. Sustav financiranja pomagača od lokalne zajednice nije dovoljan, a njihovo zapošljavanje putem mjera za zapošljavanje HZZ-a nije ni kvalitetno ni održivo rješenje.

Zaprimljeno 90 prijava

Prošle godine Ured pravobranitelja za djecu zaprimio je čak 90 prijava pojedinačnih povreda prava djece s teškoćama u razvoju na odgoj i obrazovanje, a već duži niz godina najveća zastupljenost kršenja prava djece s teškoćama u razvoju bilježi se u osnovnoškolskom sustavu.

To se odnosi ponajprije na podršku pomoćnika u nastavi, pri čemu pravobraniteljica navodi da iako je učinjen pomak u osiguravanju financijskih sredstava za njihovo zapošljavanje, još se nije pristupilo jasnom definiranju tog zanimanja. Upravo zbog nejasnoća oko njihove uloge i zadaća, potrebnih kompetencija i programa edukacije te načina njihova zapošljavanja (ugovor o radu, ugovor o djelu i sl.), primljene su pritužbe na njihov rad, nedovoljnu suradnju pomoćnika s učenikom kojemu pruža podršku, kao i teškoće prilikom promjene pomoćnika, posebice tijekom školske godine.

U slučaju djece s poteškoćama u razvoju koja su uključena u razredne odjele redovitog programa, najveći dio prijava odnosi se na nedostatnu prilagodbu pristupa, metoda i oblika rada, neizrađen individualiziran odgojno-obrazovni program (IOOP) ili nepoštovanje IOOP-a te nesenzibiliziranost učitelja/nastavnika prema djeci s teškoćama u razvoju. U pogledu obrazovanja po posebnom programu, pravobraniteljice uočavaju nedovoljno uključivanje djece u život i aktivnosti škole (užina, izleti, predstave, uključivanje na pojedine nastavne sate iz umjetničkih predmeta i sl.). Također, nerijetko su razredni odjeli posebnog programa smješteni u skučene prostorije, što ne odgovara potrebama tih učenika.

Osim toga, pravobraniteljice upozoravaju da je suradnja na relaciji vrtić (škola) - roditelj i nadalje prečesto otežana, neredovita, neprimjerena, ozbiljno narušena, bez osjećaja povjerenja i uvažavanja.

Asistenti u nastavi: Ovo je posao iz snova!

Naposljetku, ističu da je potrebno jačati sustavnu koordinaciju postojećih usluga i razvijati integrirane usluge rane intervencije za djecu s teškoćama i neurorazvojnim rizicima, djecu koja žive u teškim socioekonomskim uvjetima i onu koja žive u nepoticajnoj okolini te djecu koja su izložena zanemarivanju i zlostavljanju. Kvalitetna odgojno-obrazovna inkluzivna praksa mora biti osmišljena tako da promiče dobrobit sve djece te se ona ne može svoditi samo na individualnu podršku djetetu s teškoćama u razvoju, već treba biti usmjerena na izgradnju cjelokupnog podržavajućeg okruženja i u pojedinačnoj ustanovi i u cjelovitom sustavu odgoja i obrazovanja, zaključuju pravobraniteljice.

Na tom tragu je i prof. dr. sc. Mirjana Lenček s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Ona upozorava na to da predškolski i osnovnoškolski sustavi nisu dostatno povezani, što je važno za svu djecu, a posebno za djecu s bilo kakvim teškoćama ili rizikom za teškoće (npr. specifične teškoće/poremećaj učenja).

'Roditelji nisu 'vođeni' kroz sustave, već sami traže načine i rješenja ako dijete treba bilo kakve dodatne postupke ili primjenu programa koji nisu samo redovni. Organizacija postupaka za upis, koja započinje provjerom spremnosti djeteta za školu, zapravo je prekasna - ona bi trebala započeti ranije. Nakon toga roditelji trebaju dobiti jasne informacije što činiti i gdje i kako će se dijete školovati. U trenutku upisa u samu školu vrlo je važna i spremnost nastavnika i njihove kompetencije za rad s djecom koja imaju teškoće, a sami nastavnici ističu da nemaju dostatna znanja za taj rad', upozorava profesorica Lenček za tportal.

Kako se nositi s dječjim poteškoćama u učenju

Ističe da roditelji djece koja dolaze na provjeru spremnosti za upis u školu mogu već sasvim jasno znati za teškoće svoje djece - primjerice, ako imaju postavljene dijagnoze, kao što je slučaj kod djece s motoričkim teškoćama ili oštećenjem vida i sluha. Isto se odnosi i na roditelje koji znaju da su njihova djeca u vrtićkom programu pohađala npr. logopedsku terapiju zbog jezičnih teškoća ili su djecu vodili na psihološku procjenu ili neki drugi oblik procjene, a da pri tome taj podatak naprosto ne iznose na provjeri jer nije propisano što je potrebno.

'Sama provjera je, nadalje, neprecizno definirana u smislu stručnjaka koji čine povjerenstvo, ali i znanja i vještina djeteta koje su, naročito u domeni savladavanja vještina čitanja i pisanja, ključne za početno obrazovanje. Posebno ističem čitanje i pisanje jer su temeljni za usvajanje znanja u ovako definiranoj školi (u ovoj našoj današnjoj školi, to je zaista ključan način usvajanja znanja). Svi ovi podaci trebali bi biti dostupni odgovornom timu stručnjaka, oblikovanom tako da s obzirom na djetetovu već definiranu teškoću ili rizik za teškoću mogu prepoznati što treba učiniti i to u točno određenoj školi, kao i određeni nastavnik, stručni suradnik... ', napominje prof. Lenček, dodajući da tu dolaze i oblici podrške koji uključuju sve što je potrebno da dijete uspješno prati školski program.

Zaključuje da nije dobro svoditi pitanje spremnosti za školu u razdoblje od tek nekoliko mjeseci pred polazak djeteta u nju. Tada je, naime, već prekasno: raniji sustavni i obavezni pregledi - nekada su to bili tzv. sistematski pregledi - i to s timom stručnjaka, dakle ne samo liječnik, već i psiholog, logoped i, ako je potrebno, drugi stručnjaci, mogu prevenirati niz problema koji se javljaju pri upisu, poručila je prof. Lenček.