Berlinski zid, čija je izgradnja započela 1961. godine, bio je barijera dugačka oko 160 kilometara koja je odvajala Zapadni od Istočnog Berlina i okolnog teritorija nekadašnje Njemačke Demokratske Republike. Sagradila ga je istočnonjemačka vlast, čija je propaganda taj objekt nazvala 'antifašističkim obrambenim zidom', a njegova prava svrha bila je onemogućiti bijeg stanovnika iz socijalističke Istočne u Zapadnu Njemačku.

Do pada oličenja Hladnog rata došlo je u studenom 1989. godine na valu dezintegracije komunističkog bloka okupljenog oko Sovjetskog Saveza. Čelnik Istočne Njemačke Erich Honecker je samo sedam mjeseci prije njegova pada prognozirao kako će Berlinski zid stajati još najmanje 100 godina. No ubrzani slijed događaja koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija u DDR-u 1989. godine ga je demantirao.

U rujnu 1989. godine izbile su demonstracije širom Istočne Njemačke. Ispočetka su prosvjednici bili uglavnom ljudi koji su htjeli emigrirati na Zapad te su izvikivali parolu 'Želimo van!'. Kako komunističke vlasti nisu pokazivale odlučnost da primijene silu protiv prosvjednika, demonstracije su, iako zabranjene, postajale sve masovnijima, a vrhunac im je bio 4. studenog, kada se oko pola milijuna ljudi okupilo na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu.

Pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije u kojoj su se ljuljali svi režimi u istočnoj Europi, Politbiro Socijalističke partije njemačkog ujedinjenja (SED) na čelu s Honeckerovim nasljednikom Egonom Krenzom 9. studenog 1989. godine odlučio je dopustiti emigriranje na Zapad. Na konferenciji za novinstvo predstavnik Politbiroa za javnost Günter Schabowski nespretno je najavio da će odluka 'stupiti na snagu odmah, bez odgađanja', iako je Politbiro odredio da odluka treba stupiti na snagu sutradan, kako bi se istočnonjemački graničari pripremili za otvaranje prijelaza.

Izjave Schabowskog su u 19.17 sati prenijeli zapadnonjemački mediji, koje je mogao pratiti i pretežni dio istočnonjemačkog stanovništva, te su se ubrzo pred šest prijelaza iz Istočnog u Zapadni Berlin počeli okupljati građani DDR-a koji su odmah htjeli na Zapad.

Vrlo zbunjeni graničari - koji još nisu dobili naloge da ikoga puštaju - suočili su se s velikom masom ljudi: nitko nije imao odlučnosti da odobri uporabu sile koja bi ih mogla zadržati. U 22.45 sati je Harald Jäger, neposredni zapovjednik prijelaza na Bornholmer Straße, naredio graničarima da ga otvore i da puste ljude u Zapadni Berlin, u kojem su ih dočekali sugrađani s druge strane zida uz cvijeće i šampanjac. Prizori grljenja i plesa koje su prenosile televizijske postaje potresli su čitavu Njemačku, čiji je narod doživljavao kraj nametnute podijeljenosti.

Već 9. studenog 1989. godine ljudi su samoinicijativno počeli fizički razbijati dijelove zida, a 13. studenog istočnonjemačka vojska počela je s organiziranim uklanjanjem nekih njegovih dijelova.

Rušenje Berlinskog zida označilo je početak oslobađanja od komunističke ideologije i struktura ne samo u Istočnoj Njemačkoj, nego u većini dotad socijalističkih država u Europi, a pad tog zida ujedno je označio početak ubrzanog ujedinjenja Njemačke.