Drugi svjetski rat počeo je 1. rujna 1939. godine. Treći njemački Reich, ničim izazvan i bez ikakve najave, započeo je invaziju na Poljsku. Jedan od prvih činova rata bilo je granatiranje poljskog skladišta streljiva na poluotoku Westerplatte. Vatru na poljske vojnike otvorio je bojni brod Schleswig-Holstein, koji je ranije stigao u Gdanjsk u navodno miroljubiv posjet.

Podsjećam na ove osnovne činjenice na 83. godišnjicu izbijanja Drugoga svjetskog rata, jer ova vremenska distanca čini europska društva sve manje svjesnima geneze događaja koji su se pokazali odlučujućima za izgled današnje Europe. Što je manje izravnih svjedoka tih događaja među nama, to je sjećanje na ratna vremena krhkije i veća je odgovornost brige za istinu na našim plećima. A ulozi te odgovornosti danas su veći nego ikad u poslijeratnoj povijesti.

Prijeratna Europa upala je u zamku Drugoga svjetskog rata jer godinama nije bila u stanju razumjeti i pravilno procijeniti prijetnje dviju totalitarnih ideologija. Sovjetski komunizam i njemački nacizam bili su potpuno nezamislivi fenomeni za tadašnje političke elite. Pogotovo su nacizam i masovna opčinjenost Nijemaca Hitlerom bili nezamislivi Europljanima. Uostalom, Njemačka je godinama bila primjer visokorazvijene kulture, nepodložne masovnom ludilu.

Od samog početka svoje vladavine Njemačkom Hitler nije skrivao svoje imperijalne ambicije. I te je ambicije, korak po korak, ostvarivao. Najprije anšlusom u Austriji, a zatim zauzimanjem Čehoslovačke. Svaki od ovih koraka naišao je na pasivan stav Europe, koja se zavaravala da se rat može izbjeći ako se zadovolje njemački apetiti. Cijena mira trebalo je biti ropstvo naroda i država koje je Njemačka priznavala kao svoju sferu utjecaja, svoj vlastiti Lebensraum.

U tom kontekstu Poljska je bila iznimka. Hitler je često dovodio Poljake u iskušenje ponudom suradnje u zamjenu za status podređene države, ali nijedan od tih prijedloga nije bio prihvaćen. Stoga je za Njemačku mogla postojati samo jedna odluka – invazija. Istodobno, Hitler je imao dvije brige. Prva se odnosila na reakciju Zapada na napad na poljskog saveznika. Druga je bila reakcija Sovjetskog Saveza, službeno neprijateljski raspoloženog prema Trećem Reichu.

Dva totalitarizma, unatoč brojnim razlikama, spajala je želja za uništenjem poljske države. Dana 23. kolovoza 1939. godine Treći Reich i SSSR potpisali su pakt o nenapadanju, a tajnim dodatnim protokolom odredili podjelu teritorija Poljske, Litve, Latvije, Estonije, Finske i Rumunjske. Pakt Ribbentrop-Molotov zapečatio je sudbinu srednje i istočne Europe te je 1. rujna Njemačka napala Poljsku dok ju je 17. rujna Crvena armija napala s druge strane. Poljska je postala prva krvava žrtva rata, a Hitler i Staljin imali su osjećaj dvostruke pobjede. Ne samo da su iskoristili svoju golemu vojnu prednost za munjevit trijumf, već nisu naišli ni na kakvu konkretnu reakciju Zapada.

Suvremena Europa izgrađena je na sjećanju na pobjedu nad nacizmom i, istovremeno, na sramotnom nijekanju istine o pasivnosti u prvoj fazi rata. Kad je Poljska krvarila, kao prva koja se suprotstavila zločinačkom režimu, u Parizu ili čak Londonu mnogi su još vjerovali da će se Hitler zaustaviti na Varšavi. Uskoro će saznati koliko su bili u krivu.

Ono što je zadesilo Poljsku i ono što se dogodilo na njezinom teritoriju tijekom njemačke okupacije povijest je totalne izopačenosti. Nijemci su na području Poljske počinili najokrutnije zločine. Upravo su u Poljskoj izgradili većinu infrastrukture koja je služila za jedan od najstrašnijih zločina u povijesti – Holokaust. U mnogim zapadnim zemljama okupacija je bila bolno iskustvo koje se dalo preživjeti. Za to vrijeme u Poljskoj su se milijuni Poljaka i Židova svakoga dana borili za opstanak i bili su tretirani kao podljudi. Židovski narod je od naroda 'gospodara' od samoga početka bio osuđen na likvidaciju. Poljski narod je okarakteriziran kao narod robova, čiji velik dio također treba pobiti.

Svijest da je Njemačka od Poljske napravila pakao na zemlji vrlo je sporo dopirala do Zapada. Simbolična je priča o Janu Karskom koji je među prvima SAD-u predao izvještaj o njemačkim zločinima – istrebljenju Židova. Pa čak ni tada, unatoč činjenici da je rat trajao već više mjeseci, Zapad nije bio spreman prihvatiti punu istinu.

Sposobnost suočavanja s istinom o Drugome svjetskom ratu naša je dužnost, ne samo prema prošlosti, nego i budućnosti. Činjenica da je poslijeratna Njemačka tako brzo inkorporirana natrag u međunarodnu zajednicu, bez potrebe za temeljitim razračunavanjem s ratnim zločincima, otvorila je vrata relativiziranju zla. U politici rijetko ima mjesta moraliziranju, ali kada je riječ o ocjeni totalitarizama, ne možemo imati nikakve sumnje – to je bilo apsolutno zlo, a počinitelji su se jednom za svagda isključili iz ljudske zajednice. U međuvremenu sve češće slušamo i čitamo o sukrivnji žrtava. Sad smo došli samo na korak do potpunog preokreta povijesti i izokretanja stvari naopako. Što se Poljske tiče, ovaj korak poduzeo je nitko drugi nego Vladimir Putin. Godinama ruska propaganda pokušava uvjeriti svijet da je Poljska odgovorna za izbijanje Drugoga svjetskog rata. Laž, toliko drska da je apsurdna, jedna je od osnovnih obilježja totalitarne propagande.

Povijesne usporedbe su varljive, ali danas je od njih teško pobjeći. Kad bismo genezu Drugoga svjetskog rata pretočili u moderne uvjete, vrhunac bi bila ruska invazija na Ukrajinu. Činjenica da je došlo do nje znači da su mnoge zemlje zaboravile lekciju 20. stoljeća. Suočavamo se s oživljavajućim carstvom s totalitarnim ambicijama. Prije 83 godine Poljska je prva odbila pokoriti se. Izabrala je biti vjerna slobodi, biti vjerna vrijednostima koje su utemeljile zapadnu civilizaciju. I izdali su je njezini saveznici. Ako se vratimo na ovu priču, to nije zato da je se prisjetimo, nego da ne bismo napravili iste pogreške kao i tada.

>>> Tekst je objavljen zajedno s poljskim mjesečnikom Wszystko co najważniejsze u sklopu projekta s Institutom nacionalnog sjećanja i Poljskom nacionalnom zakladom.