Prema najnovijim podacima, na referendumu je sudjelovalo oko 3,3 milijuna ljudi, a odziv je 72,16 posto, dok je pravo glasa na izborima imalo 5,2 milijuna birača.

U glasanju su mogli sudjelovati svi građani Iraka koji su registrirani u Iračkom Kurdistanu ili u kurdskim područjima poput pokrajina Erbil, Sulejmanije i Dohuk, koje su službeno dio kurdske autonomije, a u referendumu su sudjelovale i pokrajine Kirkuk, Niniva i Salah al Din, koje nisu dio Iračkog Kurdistana. Također, Kurdi koji žive izvan Iraka mogli su glasati putem interneta.

Regionalna vlada je napomenula kako referendum ima cilj autonomnom teritoriju Iračkog Kurdistana osigurati legitiman mandat kako bi postali nezavisni od Bagdada kroz dijalog s Irakom i okolnim zemljama.

No referendum je izazvao veliko protivljenje u susjednim zemljama, ponajviše Turskoj, Iranu i Siriji, koje strahuju da će potaknuti njihove kurdske manjine na odcjepljenje i daljnje jačanje kurdskih separatističkih težnji.

Sjedinjene Države i njihove zapadne saveznice također se protive referendumu iz straha od novih sukoba u regiji i skretanja pozornosti s borbe protiv tzv. Islamske države.

Očekivano, najžešća reakcija je stigla iz Ankare te je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u gnjevu zbog referenduma najavio skorašnje zatvaranje kopnene granice prema toj iračkoj regiji, zaprijetivši usput i obustavom izvoza nafte preko Turske. 

Zbog kurdskog referenduma početkom tjedna se sastao i turski parlament te je na izvanrednoj sjednici obnovio mandat koji vojsci dozvoljava intervenciju u Iraku i Siriji. Taj mandat se od 2014. obnavlja svake godine te dozvoljava Ankari slanje vojnika preko svoje južne granice ukoliko se ispostavi da razvoj situacije u Iraku i Siriji predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost Turske.

Turski ministar obrane Nurettin Canikli usporedio je referendum s 'ciglom, koja, ukoliko se izvuče iz temelja, može srušiti strukturu izgrađenu od krhkih balansa', upozorivši pritom da bi sukob koji bi nastao zbog referenduma mogao biti globalnog karaktera.

Upozorenjima se priključio i turski premijer Binali Yildrim nazvavši referendum 'greškom i avanturom' te kazavši kako će Ankara 'prije svega poduzeti političke, diplomatske i gospodarske mjere u skladu s događanjima na terenu', a vojna operacija također im je opcija.

Analitičari koji su dobro upoznati s kurdskim težnjama za neovisnošću ističu da su Kurdi pokrenuli referendum kako bi iskoristili vojne uspjehe svojih boraca, pešmerga, u borbi protiv tzv. Islamske države, ali i kaos koji su džihadisti izazvali u Iraku.

Pored toga, kurdski predsjednik Masud Barzani, koji je stupio na dužnost 2005., želi povećati svoju potporu u javnosti. Njegov osmogodišnji mandat je, naime, trebao završiti još 2013. godine, no kurdski parlament produljio ga je za dvije godine, nakon čega je on ostao na dužnosti tvrdeći da je zapovjednik kurdskih oružanih snaga te kako mora nadgledati borbu protiv tzv. Islamske države.

Osim Teherana, Damaska, Ankare i Washingtona, referendum odbacuje i Bagdad, smatrajući taj oblik izravnog odlučivanja voljom naroda jednostranim i neustavnim.

Iračko Vrhovno vijeće u ponedjeljak je naložilo da ga se odgodi dok se ne dokaže njegova ustavnost, što su odbili kurdski čelnici. Kurdi su, pored toga, Bagdad dodatno naljutili odlukom da će se referendum održati u područjima oko kojih se spore, uključujući naftom bogatu pokrajinu Kirkuk.

Većina Iračana se, inače, ne protivi secesiji Kurdistana, no irački čelnici ne žele biti krivi za podjelu Iraka, a posebno ne premijer Hajdar al Abadi, koji se nada da će iduće godine biti ponovno izabran.

Analitičari podsjećaju da Kurde trajna borba za državom nije dovoljno naučila tome da s oprezom valja ulaziti u savezništva jer su unazad trideset godina dvaput teško izigrani u geostrateškim preslagivanjima i podjelama ratnog plijena.

Pretposljednji put opekli su se za vrijeme Prvog zaljevskog rata, kada ih je George Bush stariji poticao na ustanak protiv Sadama Huseina, obećavši im državu, a drugi put su izigrani nedavno, kada je administracija novog američkog predsjednika Donalda Trumpa najavila da će ozbiljno promijeniti strategiju borbe protiv ISIL-a, što bi moglo podrazumijevati smanjenje ili potpun prekid podrške umjerenoj oporbi te korištenje sirijskih Kurda u borbi protiv islamskih radikala.

Šansu za obnovom države, ali u znatno manjem opsegu, dao im je nakon Prvog svjetskog rata i američki predsjednik Woodrow Wilson jer je Mirovnim sporazumom iz Sevresa predviđeno da se podijeli umiruće Otomansko Carstvo, čime bi, pored Iraka, Kuvajta i Sirije, nastao i Kurdistan. No u britansko-francuskim zakulisnim igrama s novim turskim čelnikom Kemalom Ataturkom Kurdi su ostali bez podrške te razbacani na području četiriju država.

Dobri poznavatelji prilika u toj trajnožarećoj i neuralgičnoj regiji ističu kako su kurdske šanse za državom ili barem jakom autonomijom gotovo nikakve, ponajviše zbog činjenice da su, uz sunarodnjake u Iraku, Kurdi u Siriji vojno i politički legitimirani i kao takvi su kost u Erdoganovu grlu.

Za njega su to teroristi koje želi likvidirati u Turskoj, u kojoj ih je 15 milijuna, ali i u susjednim državama, osobito Siriji, u kojoj bi se Kurdi na sjeveru zemlje mogli povezati u autonomnu enklavu južno od granice s Turskom.

Takva operacija u početku je mirisala na Erdoganovu pobjedu, sve dok nisu aktivirani ruski interesi u Alepu i američki u iračkom Mosulu, čime je, mišljenja su analitičari, i sam turski čelnik počinio dvije velike greške, uostalom kao i Kurdi nekoliko puta u povijesti - slijepo vjerujući saveznicima koji su im obećali državu.