Riječima treba vratiti njihovo izvorno značenje. Primjerice, pojam neoliberalizam izazvao je planetarnu zabunu. Vrijeme je da se netko upita što je doista novi liberalizam. Je li starom dobrom liberalizmu potreban prefiks neo? Može li biti ičeg novog u slobodnom kretanju ljudi i ideja, poštivanju Pojedinca i njegovih prava, i utakmici na slobodnom tržištu koje se odvija pod tihim, samozatajnim i jeftinim nadzorom Noćobdije – kako su državu nazivali teoretičari liberalizma još u devetnaestom stoljeću?

No, kako stvari stoje, čini se da je jedina novìna u neoliberalizmu ta da neoliberalizam uopće nije liberalizam. Umjesto prefiksa neo pristaju mu prefiksi pseudo i kvazi.

Zašto?

Porezna politika zemalja koje se – iz nepoznatih razloga – smatraju zemljama (neo)liberalne ekonomije niti je umjerena, niti je stimulativna. Štoviše, toliko je nezajažljiva da je nastupilo vrijeme za uvođenje novog pojma u političku ekonomiju i političku filozofiju, a to je fiskalni totalitarizam. Porezne uprave modernih država su svemoćni aparati spram kojih se Gestapo i NKVD doimaju kao dobrovoljna vatrogasna društva. U redu, danas države, barem one 'neoliberalne', ne čupaju nokte zbog političkih uvjerenja iz jednostavnog razloga što su shvatile da je elegantnije od građanina iscijediti novac nego priznanje. Neusporedivo je čišće unijeti nečiji OIB u kompjuterski sustav i poslati mu poreznu inspekciju nego slamati slobodarske umove po odvratnim podrumima.

Uz svemoć i orwellijansku sveprisutnost poreznih vlasti, uz svu pohlepu poreznih sustava i visinu poreznih stopa, većina 'neoliberalnih' država guši se u proračunskom deficitu. Logično, sve državne tvorevine na našem planetu su grabežljive preko svake mjere, a kako i ne bi bile kada su same kreirale sustav u kojem mogu trošiti više od zarađenog. Na tom ruletu netko prije ili kasnije mora izgubiti, što je bjelodano već nekoliko tjedana u Grčkoj

Kad se u krizi reže supstanca civilizacije

Na što države troše te nesagledive proračunske milijarde? Na klasične državne funkcije: vojsku, policiju, pravosuđe i diplomaciju. Ta nužna zla su skupa i neučinkovita, umjesto da ponizno služe Građaninu i zaštiti njegovih prava i sloboda. Troši se na djelatnosti koje moraju biti izuzete od surovosti tržišne utakmice, a to su kultura, školstvo, znanost, zdravstvo i komunalne usluge. To je u redu, ali države su u svakoj proračunskoj krizi sklone zakinuti upravo tu supstancu civilizacije. Troši se i na kupovinu socijalnog mira. Možda ni to nije ono najgore, iako funkcija države nije nabava riba, već nabava ribarskih mreža ili, preciznije: na državi nije da pomaže poduzetništvo, nego da mu ne smeta.

Najveći izvor proračunskog deficita je težnja svakog državnog tijela, svakog ministarstva, ministra, državnog tajnika, službe, državne agencije ili javnog poduzeća da se domogne što većih financijskih ovlasti i što više sinekura. Tako se stvara entropija u piramidi vlasti kada će oligarhija učiniti sve da se njene financijske privilegije sačuvaju. Klasičan primjer je Hrvatska s pet stotina pedeset i šest jedinica lokalne samouprave i isto toliko načelnika, tajnica, tajnika, službi, vijeća, odbora – čime je ranih devedesetih Tuđman stvorio jednu novu privilegiranu klasu.

Time se priča ne završava, jer u toj nepreglednoj piramidi svaki ministar, doministar, državni tajnik, gradonačelnik, načelnik, pročelnik ili direktor javnog poduzeća dolazi u blaženu priliku da se ugradi u svaki javni natječaj, u svaki trošak i svaki epohalni projekt. Oni koji budu zatečeni s prstima u tom pekmezu ponekad završe u pritvoru, ali nije problem u njima, već u neodoljivoj količini smočnica i pekmeza. Problem je u novcu koji je u rukama države – tog notorno lošeg gospodara – umjesto da zdravo teče kroz krvotok privrede. Država je jako skupa, najskuplja od svih igračaka.

Ako se zadržimo na primjeru Hrvatske i usporedimo njezin privredni sustav s definicijom liberalizma, suočit ćemo se – osim s nesnosnim fiskalnim terorom, proračunskim deficitom koji se otima kontroli i pijanim javnim troškovima – s mnoštvom državnih poduzeća, pretjeranom i destimulativnom zakonskom regulacijom i opasnim odsustvom pravne sigurnosti i vladavine prava. Takozvana privatizacija bila je zapravo velika nacionalizacija i eksproprijacija kojom je država preuzela čitavo nekadašnje društveno vlasništvo, ili ga je podijelila svojim političkim pouzdanicima.

Vratimo riječima njihova izvorna značenja. Hrvatska je socijalistička zemlja. Marx i Lenjin bi sa zadovoljstvom konstatirali da je u Hrvatskoj većina sredstava za proizvodnju u državnim rukama. Neobično je da dobronamjerni lijevi kritičari stanja u Hrvatskoj, kada posežu za otrcanom slikom umirovljenika pred kontejnerom i tajkuna s BMW-om, ne uspijevaju prepoznati hrvatski socijalizam i nazivaju ga neoliberalizmom.

Pogrešno je famoznog hrvatskog tajkuna s BMW-om nazvati kapitalistom. On je delegat centralnog komiteta HDZ-a kojem je zbog nacionalnih zasluga prepušten na upravljanje i raspolaganje izvjestan dio nacionalnog bogatstva. Licemjerno je pretvorbu nazvati pljačkom. To je bila revolucija.

Pogrešno je nesretnika koji pretražuje kontejner nazvati proleterom. Proleter jako dobro zna da svoj rad treba prodati što povoljnije na tržištu radne snage. Hrvatskog proletera nitko u takvo što nije uputio, nego ga je trovao mržnjom, lažima i vizijama meda, mlijeka i idiličnog života u etnički homogenoj i bogobojaznoj državi. I sada hrvatski proleter bjesni zbog stečaja svojeg poduzeća, nemajući pojma da je za taj stečaj glasovao još 1990. kada su mu prodali ciglu nacionalizma. Danas on – sasvim socijalistički – pomoć i spas traži od države, u čemu ima stanovite pravde (jer država i državotvornost i jesu krivi za sve), ali od toga nema i ne može imati koristi.

Pogrešno je od Vlade očekivati rješenje krize kada je ekonomska filozofija te vlade i vladajuće stranke (a drugačija nije ni oporba) i izazvala krizu. Pogrešno je uostalom nevolje u kojima se zatekla prezadužena, pohlepna i korumpirana država nazvati ekonomskom krizom. To je banalni financijski bankrot koji je neminovno uslijedio nakon moralnog i intelektualnog bankrota devedesetih. Hrvatska ekonomija nije u krizi, ona je fascinantno zdrava jer se još uvijek nije potpuno slomila pod teretom fiskalnog ludila i destimulativnog zakonodavnog i pravosudnog poretka.

Država treba ekonomiju pustiti na miru, smanjiti poreze, smanjiti državni aparat, razjuriti općine i gradove osnovane u svakom selu i pružiti učinkovitu zaštitu građanskim i ljudskim pravima svima i svakome. Treba prodati državna poduzeća (osim nekoliko koja doista trebaju biti državna) pa privatnom vlasniku ne bi palo na pamet da u direktnoj pogodbi plati bojenje nekog tunela po desetostrukoj cijeni.

No što učiniti s proračunskim dugom? Njemačka – koja bolje no itko zna sve o pogubnosti krvi i tla – predložila je Grčkoj da proda neki otok. Ideja je izvrsna. Hrvatska je zemlja tisuću otoka. Ali to je trgovina nacionalnim teritorijem! Svakako da jest. A zašto ne? Zašto bismo 'svi' snosili 'teret krize' koju ničim nismo izazvali? Prodajom otoka dug bi bio vraćen bez posezanja za novcem građana, a usrećili bi se i oni koji se zateknu na prodanom otoku. Zašto ne poslušati radišnu i iskusnu Njemačku? Osim ako se netko ne dosjeti da Goli otok proda Rusiji, u znak uspomene na stara dobra vremena dok je komunizam još uvijek bio samo utopija. Danas je istinski liberalizam utopija.