Poneseni nedavnim za Europu važnim referendumom o neovisnosti Katalonije, na kojem su katalonski separatisti pobijedili i najavili moguće odcjepljenje od ostatka Španjolske, vrlo lako bi i ostali europski separatistički pokreti i regije mogli slijediti isti put, smatra Anđelko Milardović, politolog, znanstvenik Institucija za migracije i narodnosti te utemeljitelj i predsjednik Instituta za europske i globalizacijske studije. A takvih regija i pokreta za secesiju na Starom kontinentu ne manjka te ih možemo pronaći od Grenlanda na krajnjem sjeveru do Kosova, koje je izborilo svoju neovisnost nakon krvavih balkanskih ratova, na krajnjem jugu Europe
Prema Milardovićevu mišljenju, katalonski primjer mogao bi znatno utjecati na države poput Belgije, Nizozemske i Italije, u čijim pokrajinama vlada snažan separatistički pokret. Govoreći o mogućim separatističkim kretanjima, politolog ističe da njihov temelj leži u problemu distribucije vlasti koji, pak, dovodi do nezadovoljstva određenih regija unutar države s jako izraženim separatističkim i nacionalnim duhom koji je oprečan centru moći te države, kakav upravo pronalazimo u Kataloniji, Baskiji, ali i španjolskim pokrajinama Aragonu, Valenciji, Andaluziji i Galiciji
Slično je i u Škotskoj, koja je prošlogodišnjim referendumom 'za dlaku' ipak odlučila ostati u krilu Velike Britanije i to stoga, misli Milardović, što su na koncu Škoti izračunali da im se ostanak u okrilju Londona naprosto više isplati.
'Ipak, ovaj referendum obvezuje vladu u Londonu na federalizaciju Velike Britanije, jer joj prijeti opasnost da se u budućnosti svede na 'londonski pašaluk', iako se tada činilo da je ishod referenduma bio obeshrabrujući signal za slične zahtjeve u Europi', smatra Milardović koji dodaje da je upravo škotski primjer referenduma pohvalni primjer demokracije koji može biti uzor sličnim situacijama u Europi, dometnuvši pritom parafrazu 'Britanija iz tri dijela ipak je ostala cijela!'.
Hoće li, pak, ostale države ostati cijele ili će se na Starom kontinentu u skorašnje vrijeme stvoriti neke nove države nastale iz regija kakve ih sad poznajemo, ostaje tek vidjeti, misli Milardović. Takvih regija ima gotovo u svakom kutu Europe.
Primjerice, stanovnici udaljenog Grenlanda i Ovčjih otoka već neko vrijeme pokazuju određene naznake odcjepljenja od Kopenhagena, a u Danskoj i susjednoj Švedskoj postoji krajnje desničarski pokret koji se zalaže za osnivanje Skånelanda koji bi bio neovisan od Stockholma. Slično razmišljaju i Šveđani s Ålandskih otoka koji bi se rado otrgnuli iz zagrljaja Helsinkija i ujedinili sa Švedskom.
Sličnih pokreta ima i na Baltiku, pa tako u Litvi djeluje stranka Samogitia koja se nada većoj autonomiji tamošnje pokrajine Žemaitije, dok je u Latviji aktivan pokret koji čine Latgali, koji ne smatraju da pripadaju latvijskom nacionalnom korpusu.
Šleski autonomni pokret na jugozapadu Poljske od Varšave traži samoupravu, tvrdeći da su Šlesi sasvim drugi narod od Poljaka, kao što misle i Moravci na istoku Češke. Slično razmišljaju i Bavarci u Njemačkoj koji putem Bavarske stranke traže neovisnost unutar Europske unije, iako im popularnost konstantno pada, što se pojašnjava nadasve visokom kvalitetom života unutar njemačkih granica.
Na krajnjem sjeverozapadu Njemačke, na granici s Nizozemskom, žive Frizi koji unatoč miješanju s Nijemcima i Nizozemci i polaganom nestajanju, ne odustaju od vlastite države ili veće autonomije.
Susjedna Belgija jedna je od zemalja Europe u kojoj su separatistički pokreti predmet svakodnevnih političkih prepirki. Naime, Bruxelles je, unatoč tome što je oduvijek bio flandrijski grad, temeljito valoniziran, kao i ostali dijelovi te sjeverne belgijske pokrajine. Nakon Drugog svjetskog rata Flandrija se polako ali sigurno othrvala daljnjoj valonizaciji.
Ipak, progresivna federalizacija donijela je uspostavu konfederalnog oblika države koju čine Flandrija i Valonija na jugu, što izaziva nezadovoljstvo sjevernih Belgijaca. Flamanci, naime, traže odcjepljenje, a nešto umjereniji druge oblike konfederacije ili nastavak federalizacije. Oni najmanje naklonjeni Valoniji i postojećem stanju, traže pripojenje Nizozemskoj.
Ni Italija nije pošteđena secesije, pa tako Austrijanci u Južnom Tirolu traže pripajanje Beču, dok čak 40 posto Sarda ne želi Sardiniju pod okriljem Rima. U Italiji postoji i snažan pokret Indipendenza Veneta koji traži odvajanje Venecije od Italije, najviše zato što ta bogata regija mora dijeliti svoje prihode s mnogo slabije razvijenim jugom. Slično razmišlja i Sjeverna liga koja bi bogatiji i industrijski razvijeniji sjever 'čizme' vidjela kao samostalnu i neovisnu državu.
Francuska je također duboko podijeljena secesionističkim pokretima. U Francuskoj postoje političke skupine poput Savojske lige koja traži neovisnost Savojske regije na granici s Italijom, koja broji 400.000 ljudi. Postoji i Bretonska nacionalna armija koja tvrdi da Bretonci nikada nisu bili Francuzi, već Kelti koji se bore protiv 'francuskog okupatora'. U susjednoj Normandiji, pak, nisu za odcjepljenje, već traže decentralizaciju, za razliku od Korzike koja je godinama nasiljem pokušavala ishoditi nezavisnost.
Pored već spomenute Škotske, u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva snažan je pokret katolika u Sjevernoj Irskoj za pripajanjem matici Republici Irskoj, dok u Walesu nacionalni pokret za osamostaljenje nije značajnije izražen, kao i u susjednom Cornwallu.
'Valja znati da svi secesionistički pokreti u Europi nisu jednoznačni, kao i sami secesionistički problemi koji pritišću Europu svako malo te ih kao takve treba promatrati', zaključuje Milardović, napomenuvši još jednom da bit tih pokreta leži u novcu.
