Tolušićeva biografija krije nekoliko zanimljivih momenata. Kroz medijske stupce njegovo se ime provlačilo proteklih desetak godina gotovo u pravilu zbog čestih premještaja, manjkavog rada i činjenice da je kao prometni policajac zasjeo u fotelji najveće policijske uprave (PU) u zemlji, one u Zagrebu, što mnogi dovode u vezu s njegovim političkim zaštitnicima u HDZ-u.

Rođen je 1966., a diplomirao je na Fakultetu prometnih znanosti tek 1998. godine, kada je stekao zvanje inženjera prometa. Ipak, u policijskom sustavu Tolušić je od 1991.

Obnašao je dužnost pomoćnika zapovjednika u Postaji policije za sigurnost prometa, zatim načelnika Postaje prometne policije te načelnika Sektora policije u PU zagrebačkoj.

Prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se 2006. godine, u doba vladavine Ive Sanadera, kada je postao šef PU sisačko-moslavačke. Nakon toga će promijeniti još nekoliko čelnih funkcija u policijskim upravama diljem Hrvatske.

No krenimo redom. U Sisku se zadržao dvije godine. Njegov mandat obilježile su prozivke Amnesty Internationala da je sabotirao istrage ratnih zločina nad Srbima u Sisku, a pritom se aludiralo na njegova poznanstva s određenim osumnjičenicima u tim slučajevima.

Navodno je blizak Branimiru Glavašu, a kao njegov politički zaštitnik navodio se i Berislav Rončević. Naime, upravo je za vrijeme Rončevičeva mandata u MUP-u Tolušić postao načelnik PU zagrebačke, unatoč, kako su pisali mediji, protivljenu ravnatelja policije Marijana Benka.

No Tolušić se na toj se poziciji zadržava tek tri mjeseca. Preko noći je smijenjen, a učinio je to tadašnji ravnatelj policije Marijan Benko i to večer prije velike uskočke akcije Indeks, te neposredno nakon premlaćivanja Josipa Galinca, tadašnjeg šefa Industrogradnje, što je bilo treće premlaćivanje te godine na zagrebačkim ulicama. Prije Galinca pretučen je novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš te tadašnji direktor Zagrebačkih cesta Igor Rađenović.

Tolušić je tako nakon tri mjeseca odletio s najznačajnije pozicije u svojoj karijeri, a u jesen 2008. nakon ubojstva Ivane Hodak smijenjen je i Rončević te na poziciju ministra unutarnjih poslova dolazi Tomislav Karamarko.

Ipak, Tolušić nije dugo čekao na novi razmještaj. Ubrzo postaje šef Operativno-komunikacijskog centra policije (OKC).

U isto vrijeme u medijima se pojavljuju informacije da je na funkciju šefa PU zagrebačke doveden bez sigurnosne provjere, piše se o strelovitom usponu u karijeri, ali i o stanu u Martićevoj ulici u Zagrebu od 113 kvadrata, koji je kao branitelj dobio i potom otkupio po povoljnoj cijeni. Krajem 90-ih bio je i pod sumnjom da je namještao prometne nesreće, no prijava je bila odbačena.

Tolušić se u OKC-u zadržava do 2010., kada postaje načelnik PU virovitičko-podravske, no ondje nije dugo ostao. Godine 2011. seli se u Split i preuzima PU splitsko-dalmatinsku.

Tamošnji novinari njegov mandat opisali su kao ne pretjerano uspješan kada su u pitanju veliki slučajevi, no proslavio se prijateljskim odnosom s tadašnjim splitskim gradonačelnikom Željkom Kerumom. On je, prema pisanju medija, nakon burnog slavlja povodom Dana policije 2011. šefove policije odveo u kockarnicu u svoj hotel Marjan.

Medijske stupce punio je i nakon što je branio svoje policajce govoreći da nisu prekoračili ovlasti kada su prilikom Sinjske alke priveli trojac koji je zviždao tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor.

Ni u Splitu nije bio predugo, smijenjen je krajem 2012. Od tada pa sve do 2015., kada je postao članom Komisije za pomilovanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, o Tolušiću se malo zna.

Početkom 2016. i krajem iste godine bio je kandidat za ravnatelja policije, no ta mu je funkcija izmaknula.

Možda je to presudilo da Tolušić na kraju ode iz policijskog sustava i to ravno u Agrokor.