Amani je tek navršila 22 godine. Prije dva mjeseca pobjegla je od građanskog rata iz Sirije. Nakon opasnog cjelonoćnog putovanja stigla je u Zaatari, izbjeglički kamp u Jordanu, gdje joj roditelji i dvije sestre žive već više od godinu dana. U Damasku je živjela sa suprugom i petero djece, u stanu u staroj gradskoj jezgri Damaska. Poput mnogih drugih sirijskih djevojaka, udala se dok je još bila dijete. Imala je tek 15 godina kada je pronašla muškarca svojih snova i odlučila se udati. Svoju životnu dramu ispričala je za medijski projekt Syria Deeply
'U Siriji stvari stoje drugačije', kaže Amani. 'Djevojke se udaju vrlo rano. To je običaj i tradicija. No to ne znači da smo se sve poudavale za neznance. Ja moram izabrati svog muža i on mora izabrati mene', pojašnjava Amani.
U braku su dobili petero djece, izbio je građanski rat u zemlji koju je voljela zbog njene jedinstvenosti, ali koju nije voljela zbog nepoštene politike i korumpirane vlasti. Živjeti u glavnom gradu, gdje vlada Bašar al Asad, nije olakšalo život njene obitelji. Njezin suprug je prvog dana uzeo oružje u ruke i otišao se boriti za Slobodnu sirijsku vojsku. Ubrzo je postao vođa jednog od najvećih bataljuna koji se bore protiv režima u Damasku.
Amani se i sama također borila na strani pobunjenika, unatoč petero djece za koje se morala brinuti.
'Žene nisu jake kao muškarci, ali ponekad su veći stratezi. Jedno ne ide bez drugoga', kaže ona. No smrtonosni napad na njihovu stambenu zgradu donio je tugu i patnju. Njezin muž i četvero djece ubijeni su istog dana. Amani je pobjegla i uspjela spasiti samo svoju najmlađu kćer koju je sakrila ispod sudopera u kuhinji. Druga su djeca zaštitu potražila kod oca, a Amani je istrčala na ulicu. Kada se vratila u kuću, među krhotinama je pronašla samo najmlađe dijete. Svi ostali poginuli su u napadu.
Nakon tragedije Amani je odlučila otići iz Damaska u izbjeglički logor u Jordanu, kako bi zaštitila život svoje kćeri. No život u Zaatariju bio je sve samo ne predah.
'Bili smo pod ključem poput majmuna u kavezu. Jednom kada uđete u kamp, ne možete izaći iz njega', kaže Amani.
Kamp je prenapučen. Proteže se na više od 3,3 četvorna kilometra, a trenutno se u njemu nalazi 150.000 izbjeglica – što je trostruko više od brojke za koju je bio predviđen kada je izgrađen prije gotovo dvije godine.
Ovo umjetno naselje koje se nalazi usred suhe pustinje poharano je olujama i bolestima. Malo humanitarne pomoći koja stiže u kamp nije dostatno za sve ljude koji je trebaju. Oni koji žele kruh ili deke kako bi se zaštitili od hladnoće, moraju ih kupiti od rijetkih pojedinaca koji primaju tu pomoć besplatno, a onda je prodaju ilegalno. Neki prodaju humanitarnu pomoć koju dobiju jer im očajnički treba novac. Drugima je samo dosadno i smatraju da je to jedini način da ispune svoje dane. No ono što je jasno jest da se siva ekonomija duboko ukorijenila u kampu, što još i više otežava pravilnu organizaciju pomoći. Borba za hranu je žestoka, a mogućnost zarade novca kako bi se prehranila obitelj je ograničena na svega nekoliko sretnika.
'Radim sedam dana u tjednu, najmanje 10 sati dnevno, za udrugu koja se brine za najmanju djecu ovdje u kampu', kaže Amani. 'Nakon što odradim cijeli tjedan, dobijem tri dolara. S bolesnom majkom, starim ocem i malim djetetom, takav život je neizdrživ. Moja starija sestra i njezin suprug još uvijek imaju svu svoju djecu, hvala Bogu, ali to znači još pet dodatnih usta koja treba prehraniti', priča Amani. Amani se u radu pridružila i mlađa sestra, no čak i udvostručenje prihoda nije bilo dovoljno da se pobrinu za cijelu obitelj. Postojao je samo jedan način da se do većeg novca dođe brzo, a to je značilo prodati svoju maloljetnu sestru strancu.
'Nije rijetkost u Siriji da se djevojka uda u dobi od 16 godina. Većina arapskih muškaraca je svjesna toga, a često dolaze upravo u Siriju kako bi pronašli svoju mladu nevjestu. Ovih dana oni dolaze kako bi ih pronašli u izbjegličkim kampovima odakle gotovo svatko očajnički želi otići. Vidjela sam Jordance, Egipćane i Saudijce kako prolaze pored šatora ne bi li pronašli djevicu za udaju. Plaćaju 300 dolara za djevojku svojih snova. Nisam imala izbora. Znala sam da ona nije bila zaljubljena, ali sam također znala da će se on brinuti o njoj. Prodala bih i sebe, ali Amara je jedina djevica u našoj obitelji. Morali smo je prodati kako bismo omogućili ostalima da prežive. Što sam drugo mogla učiniti?' priča Amani.
Amara je imala samo 14 kada se udala za prolaznika iz Saudijske Arabije koji je došao u njihov šator i pitao oca za njezinu ruku. Ali to se dogodilo nakon što je upoznao Amani koja ga je obavijestila o njihovom obiteljskom financijskom očaju i da njezina mlađa sestra još nije bila u braku. To im se činilo kao jedini način da se omogući najmlađoj sestri da napusti logor, koji je više nalikovao na zatvor, nego na dom, i da izgradi pristojan život. I s tim je brakom Amani osigurala novac svojoj obitelji; barem za sada.
