Izdaleka izgleda kao da se stanje na Bliskom istoku ne mijenja. Uvijek bjesne ratovi te izgleda kao da se svi bore protiv svih. Ne može se kazati da je to u potpunosti daleko od istine. Ipak, na ovom području zrcali se svaka, i najmanja odluka Zapada. Naizgled sitna odluka može ostaviti značajne ožiljke na ovim zemljama.

U posljednjih godinu i pol situacija se brzo mijenja. Prošlog tjedna svijet je saznao u tek tri dana da na snagu stupa obustava vatre te da je postignut dogovor o zamjeni talaca u Gazi za palestinske zatvorenike u izraelskim zatvorima. Uz to, u međuvremenu se dogodila smjena vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama. Predsjednika koji poštuje državne institucije zamijenio je onaj koji se bavi geografijom i izolacionističkom politikom u doba globalizma. S druge strane Atlantika nalazi se dezorijentirana Europa te uz sve svoje probleme nema načina da zaustavi Vladimira Putina.

Kako protumačiti ovaj prekid vatre i razmjenu talaca u sklopu dogovora u tri faze?

Prva faza u trajanju od šest tjedana uključuje djelomično povlačenje izraelske vojske, propuštanje humanitarne pomoći i povratak raseljenih osoba te ono glavno – razmjenu određenih kategorija izraelskih talaca za palestinske zatvorenike i one koji su držani bez optužnice. Tek šesnaestog dana prve faze trebali bi otpočeti pregovori o uvjetima za drugu fazu - puštanje preostalih talaca, potpuno povlačenje izraelskih trupa i uspostavu trajnog prekida vatre. U biti, ovaj prekid vatre svodi se na te dvije faze, jer ako uopće dođe do treće – vraćanja tijela poginulih i obnove Gaze – to će značiti da je mirovno rješenje već postignuto.

Dakle u prekidu vatre, u kojem je najveći naglasak na razmjeni talaca i zatvorenika, izostavljen je ključni detalj – obnova institucija i uspostava vlasti u Gazi. U prosincu su Hamas i Palestinska samouprava postigli dogovor o formiranju tehničke, politički neovisne privremene administracije kao privremenog rješenja. Iako se Hamas odriče potpune vlasti nad Gazom, ne namjerava prepustiti kontrolu nad svojim vojnim krilom i sigurnosnim aparatom. Međunarodna zajednica pokazuje spremnost podržati ovaj dogovor, ali budućnost predviđene vlade najviše ovisi o Izraelu, a koji u ove pregovore uopće nije uključen. Netanyahu je prihvatio prekid vatre iako nije ostvario svoj glavni ratni cilj: potpuno uništenje Hamasa. U pregovorima za drugu fazu inzistirat će na protjerivanju preostalog vodstva Hamasa i isključivanju ovog pokreta iz upravljanja Gazom. Ako Hamas odbije te uvjete, primirje propada i već početkom ožujka možemo očekivati novu eskalaciju.

Je li do ovog prekida vatre došlo zbog Trumpa?

Da, Trump je imao ključnu ulogu posredstvom svog izaslanika Stevena Witkoffa, a on je izvršio presudan pritisak na Netanyahua da prihvati prekid vatre. Time je Trump učvrstio svoj imidž 'predsjednika mira'. Međutim ovdje je važan širi kontekst uloge SAD-a u bliskoistočnoj regiji i odnosa s Iranom.

Nakon što je SAD prije petnaestak godina postao energetski relativno neovisan, interes za Bliski istok bitno se izmijenio. Tome je također pridonio 'vijetnamski sindrom', uzrokovan ratovima u Iraku i Afganistanu. Od tada traje američko postepeno povlačenje iz regije. Krunu procesa povlačenja činili su Abrahamski sporazumi te su tijekom prvog Trumpova mandata normalizirali odnose između Izraela i arapskih zemalja. Ovi sporazumi predstavljaju Trumpovo osobno postignuće i važan dio njegova vanjskopolitičkog naslijeđa. Hamasov napad na Izrael 7. listopada 2023. uvelike je bio reakcija na Abrahamske sporazume zbog zanemarivanja palestinskog pitanja. Posebno osjetljiv bio je i potencijalni dogovor Izraela i Saudijske Arabije, a koji bi učvrstio antiiranski blok u regiji. Trumpov pritisak na Netanyahua da prihvati prekid vatre očito je usmjeren na očuvanje ovih sporazuma. Nakon 15 mjeseci sukoba Izrael je oslabio Hamas, ali ga nije uništio. Nastavak rata ne bi postigao ništa osim dodatno narušavao odnose s arapskim zemljama. Prekid vatre u Gazi otvara prostor za obnovu odnosa kako bi se pažnja preusmjerila na glavni problem: Iran.

Trump je još u listopadu prošle godine podržao izraelski protunapad na Iran. Tada je znakovito pogođena i zgrada Taleghan 2, nekada povezana s iranskim nuklearnim programom. Niz naznaka upućuje na to da će iranski nuklearni program biti meta izraelskog napada uz podršku Trumpa. Među ostalim, činjenica je da je Putin odbio u sklopu sveobuhvatnog strateškog partnerstva Rusije i Irana uključiti klauzulu o uzajamnoj obrani. Dan nakon Trumpove inauguracije načelnik iranskih oružanih snaga ponovio je da je ajatolah Homeini zabranio razvoj nuklearnog oružja te je iz iranskog ministarstva vanjskih poslova poslana poruka da su spremni pregovarati. Trump je odgovorio da se nada da neće morati poduprijeti izraelski napad. Dakle u narednom razdoblju će ili doći do vojnog udara na Iran ili će Trump postići novi iranski nuklearni sporazum. Koliko god ovo zvuči nevjerojatno, on bi ustvari bio zainteresiran za novi sporazum. Time bi pokazao da je nakon Obame i Bidena jedini uspio pacificirati najveći remetilački čimbenik u regiji.

Kada su izdani uhidbeni nalozi za Benjamina Netanyahua, Yoava Gallanta i Mohameda Deifa, dosta se govorilo o tome. Dio javnosti bio je oduševljen dok je drugi to osudio. Jesu li oni zapravo uopće značajni, kakav je njihov utjecaj?

Najprije treba istaknuti razliku između Međunarodnog suda pravde, ICJ-a, i Međunarodnog kaznenog suda, ICC-a, jer se te dvije haške institucije često brkaju. ICJ je osnovan 1945. kao dio Ujedinjenih naroda i ima mandat rješavanja sporova između država dok ICC, osnovan 2002. prema Rimskom statutu, sudi pojedincima za zločine poput genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Južna Afrika je pred ICJ-om pokrenula postupak protiv Izraela, pozivajući se na svoju 'obavezu sprječavanja genocida'. Neovisno o tom slučaju, ICC je izdao uhidbeni nalog za trojicu vođa Hamasa (od kojih su dvojica mrtva) te Netanyahua i Gallanta.

Uhidbeni nalog ICC-a je prijeporan zbog načina na koji je objavljen. Od Nürnberških procesa naovamo optužnice za ratne zločine spremaju se u tajnosti i objavljuju nakon završetka sukoba. U suprotnom, objava uhidbenog naloga usred rata može biti kontraproduktivna. Osim što ugrožava mirovne pregovore (kako pregovarati s licima optuženim za ratne zločine?), također vodi politizaciji i dugoročnom narušavanju legitimiteta međunarodnog pravnog poretka. Dvostruki standardi već su očiti u ponašanju država potpisnica Rimskog statuta. Primjerice, Južna Afrika, koja je podigla tužbu za genocid protiv Izraela, demonstrativno je 2016. napustila ICC kako bi izbjegla privođenje sudanskog predsjednika Omara al Bašira, optuženog za ratne zločine u Darfuru. Danas, u sklopu organizacije BRICS, aktivno surađuje i podržava Vladimira Putina, protiv kojega je također izdan uhidbeni nalog ICC-a. S druge strane, europske države koje podržavaju uhidbeni nalog protiv Putina pokazuju suzdržanost u slučaju Netanyahua. Poljska je, primjerice, najavila da ga neće izručiti ako posjeti komemoraciju u Auschwitzu. Francuska, Britanija i Njemačka uglavnom daju proturječna objašnjenja – formalno podržavaju nalog, ali ga ne namjeravaju provesti. Tako se šalje opasna poruka da se zločin isplati.

Jesu li Hamas, Netanyahu i Gallant u istom košu?

Kritika da uhidbeni nalozi ICC-a protiv vodstva Hamasa i Izraela relativiziraju ovaj slučaj djelomično je opravdana. Razlog za to što su Netanyahu i Gallant stavljeni u isti koš s vođama Hamasa leži u već spomenutoj problematici izdavanja uhidbenih naloga u vrijeme trajanja sukoba. Iako ima mnogo nejasnoća po tom pitanju, a izvori bliski haškim krugovima tvrde da je ovaj slučaj izravna posljedica preuranjenog uhidbenog naloga protiv Putina. Naime nakon ruske agresije na Ukrajinu pokrenuta je inicijativa za osnivanjem ad hoc međunarodnog tribunala za zločin agresije. To je izravan upliv u nadležnosti ICC-a, a koji je uzgred rečeno 2018. dobio mandat za suđenje te vrste zločina. Čini se da je to bio primarni motiv glavnom tužitelju da izda nalog protiv Putina. Problem je u tome što je nedugo potom izbio rat Izraela i Hamasa, čime se glavni tužitelj našao u nezavidnoj poziciji. Bilo je jasno da ne može ignorirati situaciju, ali također da ne može optužiti samo jednu stranu, bilo vodstvo Hamasa, bilo izraelskog vodstvo. Zbog toga su izdana oba uhidbena naloga istovremeno. Kako bi dodatno zaštitio svoju poziciju, glavni tužitelj je osnovao panel uglednih eksperata koji su potvrdili valjanost tih naloga.

I što sada s time?

Uhidbeni nalog ostaje na snazi. Ako pogledate zaključke predraspravnog vijeća ICC-a, vidjet ćete da su doneseni na temelju zaključaka o stanju u 'državi Palestini'. Iako Palestina nije država, ali ima status promatrača u UN-u, ona je potpisnica Rimskog statuta. To je dovelo do ozbiljnih prijepora, osobito jer Izrael nije potpisnik. Unatoč tome, Palestina je stekla taj status, a kada je izbio rat između Hamasa i Izraela, istraga ICC-a, koja je prvobitno pokrenuta nakon rata 2014., samo je proširena. Britanija je u početku podnijela zahtjev za pojašnjenjem nadležnosti ICC-a u vezi s izraelskim državljanima, pozivajući se na ograničenja iz sporazuma iz Osla. Međutim nova laburistička vlada povukla je taj zahtjev, potvrđujući da je pitanje nadležnosti isključivo u domeni ICC-a, čime je podržala nastavak postupka.

Što je s Netanyahuom? Kako izgleda njegova politička budućnost u Izraelu? Je li uopće moguće šansa za two state solution?

Iako su potresi u koaliciji izazvani prekidom vatre u Gazi i napuštanjem ministara Ben-Gvira i Smotricha izazvali nestabilnost, Netanyahu se uspio održati na vlasti. Prekid vatre je pozdravila većina Izraelaca, što će privremeno stabilizirati njegovu poziciju. Ali jačat će zahtjevi za neovisnom istragom o sigurnosnim propustima koji su doveli do katastrofe 7. listopada te načinu na koji je rat vođen od tada. Tu je i suđenje za mito i korupciju. Ono je izazvalo značajnu političku nestabilnost u Izraelu, stvarajući duboke podjele među građanima. Netanyahuovi pristaše vjeruju da su optužbe protiv njega politički motivirane, a njegovi protivnici tvrde da je produžio rat u Gazi kako bi ostao na vlasti. Netanyahuovo svjedočenje, koje je započelo u prosincu 2024., trajat će još nekoliko tjedana. Ako bude osuđen, mogao bi dobiti zatvorsku kaznu, no proces bi mogao trajati još godinama prije nego što se donese presuda.

Što se tiče dvodržavnog rješenja, danas ga podupiru 143 države članice UN-a. Kada je SAD u UN-u progurao Bidenov prijedlog prekida vatre (identičan trenutnom), Rezolucija 2735 posebno je naglasila opredijeljenost za dvodržavno rješenje. Trumpova administracija teško će postići zbližavanje Saudijske Arabije i Izraela bez uvažavanja ovog zahtjeva. Saudijci, čak i ako ne vjeruju u dvodržavno rješenje, zbog rata između Hamasa i Izraela više ne mogu odustati od tog zahtjeva kao uvjeta za bilo kakvu normalizaciju odnosa. Međutim dvodržavno rješenje nikada nije bilo udaljenije od svoje realizacije iz cijelog niza razloga. Među ostalim, izraelska politika kontinuirane izgradnje naselja na okupiranim palestinskim teritorijima, osobito na Zapadnoj obali, ozbiljno narušava teritorijalni kontinuitet potreban za održivu palestinsku državu. Također, duboka politička podjela između Fataha i Hamasa čini stvaranje jedinstvenog palestinskog državnog entiteta teško ostvarivim.

Što će biti sa Sirijom? Zapadni mediji bili su jako optimistični kada je režim Bašara al Asada konačno pao.

Grupa HTS (Haj'at Tahrir al Šam) nastala je na ostacima Al Nusre, a odigrala je ključnu ulogu u sukobima u zapadnom dijelu Sirije, utvrdivši se u regiji oko Idliba. HTS je prvobitno označena kao teroristička organizacija prema Vijeću sigurnosti UN-a, dakle i SAD-u i Rusiji. Međutim njihova agenda od početka je uključivala čišćenje elemenata povezivanih s Al Kaidom i Islamskom državom te izgradnju civilne infrastrukture i normalizaciju života na područjima pod njihovom kontrolom. Turska je još od 2017. podržavala HTS kako bi ograničila aktivnosti kurdskih frakcija i suzbila njihov utjecaj u blizini svoje granice. Kada je izbio rat Izraela i Hamasa, HTS je iskoristio priliku uz potporu Turske i krenuo rušiti Asadov režim. Prema određenim izvorima, HTS su obučavali SAD i Britanija. Iako Rusija i dalje tvrdi da je to teroristička organizacija, Zapad mijenja stav.

Među ostalim, agenda HTS-a usmjerena je na povratak sirijskih izbjeglica, što je privlačno ne samo Turskoj, nego i europskim zemljama. Strateški gledano, Iran je izgubio jednog od važnih saveznika u regiji. Još veće značenje rušenja Asada je u pogledu energetske geopolitike. Naime, otkako je ruska invazija na Ukrajinu ozbiljno ugrozila europsku energetsku sigurnost, EU se bori s diverzifikacijom. Izrael je preko Egipta opskrbljivao Europu prirodnim plinom iz plinskog polja Tamar kroz partnerstva s kompanijom Chevron. Rat s Hamasom prekinuo je tu opskrbu. Izrael je nastojao uspostaviti alternativne rute, uključujući plinovod EastMed, koji bi povezivao Izrael, Cipar, Grčku i Europu. Međutim taj je projekt naišao na tehničke i političke prepreke, ponajviše zbog protivljenja Turske. Treća ruta od plinskih polja u Katru i Saudijskoj Arabiji, preko Sirije do Turske, zaustavljena je zbog Asada. Rusija, koja se vojno učvrstila u Siriji 2015., odigrala je važnu ulogu u sprječavanju realizacije ovog plinovoda. S HTS-om se Europi otvara mogućnost obnove pregovora oko ovog projekta. Opskrba plinom iz Katra i Saudijske Arabije, koji zajedno čine 20 posto svjetskih rezervi, uvelike bi riješila europsku energetsku krizu.

Što je s ratom u Ukrajini? Do kada može ovako trajati? Koliku ulogu u njegovu okončanju može igrati Trump?

Trumpovi kritičari tvrdili su da će ako pobijedi na izborima Ukrajinu predati Rusiji. On to jednostavno ne može napraviti. Ali to ne znači da ne bi pogodovao Rusiji kako bi se postiglo mirovno rješenje jer mu zbog njegova ekonomskog plana treba mir. Naime jedno od njegovih glavnih predizbornih obećanja – produljenje paketa poreznih olakšica iz 2017. - nužno će zahtijevati smanjenje državne potrošnje. U suprotnom će proračunski deficit i javni dug probiti sve limite. Državna potrošnja se u prvom redu odnosi na smanjivanje rashoda za obranu. Kako bi to postigao, Trump mora pod svaku cijenu postići mirovno rješenje u Ukrajini, za koju je SAD dosad izdvojio oko 175 milijardi dolara vrijedne pomoći.

Međutim nakon obećanja da će postići mir u prvih 24 sata po ulasku u Bijelu kuću ispostavilo se da SAD nema nijednu bitnu polugu moći potrebnu za poziciju medijatora. Koju točno prednost SAD ima u odnosu na Rusiju kako bi posredovao u sukobu dviju strana? Micanje sankcija, djelomično ili potpuno, nema efekta jer je ruska ekonomija u ove tri godine pokazala otpornost i održivost. Priznanje aneksije Krima (pa čak i Donbasa) također nema nikakvu težinu jer su to de facto ruski teritoriji s ili bez američkog priznanja. Konačno, Rusija na bojištu sporo, ali sigurno napreduje. Dakle Trump nema mnogo izbora nego da prijeti. Te su prijetnje u početku bile implicitne. Kada pogledate plan Trumpova izaslanika za Ukrajinu Josepha Kellogga, na prvi pogled čini se pun kontradikcija. S jedne strane Ukrajini će biti zabranjen ulazak u NATO, ali će francuske i britanske trupe čuvati demilitariziranu zonu. Posebno zanimljiva formulacija je da će SAD nastaviti naoružavati Ukrajinu kako bi se mogla braniti u budućnosti, ali i 'sada'. Drugim riječima, čini se da će se u narednom razdoblju nastaviti ista ili čak pojačana dosadašnja politika naoružavanja Ukrajine, a koju je Trump toliko kritizirao.

Kako komentirate usporedbe Hitlerove Njemačke i Izraela te Netanyahua i Hitlera?

Neprihvatljivo je, ako ne i sramotno dovoditi Izrael u vezu s nacizmom. Takve su usporedbe slične izjavama poput Lavrovljeve, kad je rekao da je Hitler bio židovskog podrijetla ili one da je Zelenski Židov neonacist – to su izjave koje banaliziraju povijesne traume i istovremeno služe kao alat za ideološka prepucavanja i iskrivljavanje povijesti. Nacistička ideologija bila je zasnovana na sustavnoj namjeri genocidnog istrebljenja jednog naroda kroz 'tvornice smrti'. S druge strane, trajni izraelsko-palestinski sukob posljedica je obećanja koje su britanski imperijalisti dali Arapima i Židovima u Prvom svjetskom ratu da će imati pravo na istu zemlju. Sedam desetljeća nasilja, krvoprolića i uzajamne traumatiziranosti rezultiralo je time da obje strane vide borbu kao pitanje opstanka, pri čemu nijedna ne podržava dvodržavno rješenje.

Izrael, kao i svaka država, ima pravo na samoobranu te nitko tko je upućen i objektivan to pravo ne bi doveo u pitanje. Problem nastaje u percepciji kako se ono ostvaruje. Još u tradiciji 'pravednog rata' uz pravo na obranu veže se načelo reciprociteta, pa kada je reakcija na Hamasov teroristički napad uništenje 60 posto infrastrukture u Gazi, preko dva milijuna raseljenih i više od 45.000 mrtvih, očekivano se javljaju optužbe za genocid i usporedbe s nacizmom, uglavnom kod onih pristranih koji svjesno ili nesvjesno odbijaju uvažiti širi povijesni kontekst.