'Kad su u pitanju sirotišta u Kongu i tim nerazvijenim zemljama, posebno onima koje nisu potpisnice Haške konvencije, moramo razumjeti fenomen tzv. pranja djece koje se događa od 2006. naovamo', istaknula je profesorica Branka Rešetar s Pravnog fakulteta u Osijeku, piše HRT.

'Vjerojatno se događalo i ranije, ali se na globalnoj razini posvajanje počelo problematizirati od tada u Gvatemali, nekim afričkim državama, u Kini, u Južnoj Koreji', objašnjava Rešetar. Pritom je, kako kaže, sirotište samo jedan korak u svim onim fazama koje treba proći u tzv. fenomenu pranja djece.

'Dakle prvi korak u toj jako ružnoj, kriminalnoj priči je da se djeca ili kupe od roditelja ili da se roditelji prevare, prisilno daju pristanak da djeca idu u nekakve institucije gdje će imati prehranu, školovanje ili da će biti odvedeni u zapadne bogatije zemlje gdje će također biti školovani, gdje će živjeti, pa čak do te mjere da će roditelji kasnije za njima doći u Europu ili SAD', objašnjava. Drugi korak je onda falsificiranje dokumenata djece, a treći brisanje svih podataka o njihovu porijeklu. U zadnjem koraku su djeca smještaju u sirotišta.

'Kada je dijete u sirotištu pretpostavlja se da nema roditelje. Tada zapravo nastupa posvojenje u čijoj pozadini je kriminal i prodaja djece i eksploatacija. Toga nisu svjesna ni djeca, a vrlo često niti ljudi koje dolaze iz zapadnih zemalja posvojiti tu djecu', objasnila je prof. Rešetar.

Ta sirotišta, smatra, Rešetar, očito nisu ni pod kakvim državnim nadzorom koji bi spriječio ilegalne radnje. 'Možda i jesu, ali u tim poslovima korupcije i eksploatacije djece u pozadinu su čitavi lanci u kojima su i neki službenici države. U svakom slučaju jedna vrlo mutna voda', ističe.