Glavaš je prvi, i vjerojatno nezasluženo jedini, osuđeni hrvatski političar s početka devedesetih. Bio je osnivač HDZ-a u Slavoniji i pripadao je njegovoj tvrdoj jezgri, bio je dio frakcije koja je utjelovila ono najgore što je partija Franje Tuđmana dala - rigidni nacionalizam, prostačko ponašanje i kaubojske metode u politici.

Premda su se tragovi do njegovih ratnih nedjela u javnosti pojavljivali duže od desetljeća i pol, ponajprije zahvaljujući upornosti i marljivosti novinara Drage Hedla, tek je nakon što je HDZ izbacio Glavaša iz svojih redova stvorena politička volja da se pred sudom konačno utvrdi što je točno u optužbama stavljanima na teret osječkog 'gospodara života i smrti', kako ga se često nazivalo.

Za razliku od mnogih generala koji su se u daleko složenijoj poziciji pred Haškim tribunalom ponašali dostojanstvenije, Glavaš je od početka svoje suđenje pretvarao u cirkus. Prvo se protivio skidanju saborskog imuniteta pa je, kada je HDZ-ova saborska većina glatko u prah pretvorila njegovo protivljenje i kada je priveden, otpočeo suspektni štrajk glađu, štrajk za koji nikada pouzdano nije utvrđeno je li se zaista dogodio ili je tek izmišljotina njegovih pomagača.

Dio Slavonaca prema Glavašu osjeća sentiment kakav se valjda osjeća prema ljudima koje politika u ratno doba postavi na zapovjedničko mjesto na zaista opasnom bojištu, pa se oni, koristeći tuđe žrtve i krv, promoviraju u spasitelje, najzaslužnije za obranu. Ovdje nemamo namjeru analizirati je li i Glavaševa ratna slava nastala na realnoj podlozi ili pak na HDZ-ovskom agitpropu. Činjenica je da mu je vojna karijera prestala već 1993. godine, s izuzetkom kraće epizode u kojoj je bio glavni inspektor Hrvatske vojske.

Zanimljivo je i da Glavaš nije 'ratni general': najvišim vojnim činom zakitio ga je Franjo Tuđman tek tijekom mirne reintegracije Podunavlja, i to nakon što je Jacques Klein, UN-ov prijelazni upravitelj u Podunavlju, tražio od Tuđmana da Glavaša udalji iz politike.

Glavaš se, naravno, vratio u politiku, i to u velikom stilu. Na HDZ-ovu saboru održanom nakon Tuđmanove smrti snažno je lobirao da stranku preuzme Ivo Sanader. Po mnogima, upravo je Glavaševa uloga bila ključna u Sanaderovoj unutarstranačkoj pobjedi nad zakletim protivnikom Ivićem Pašalićem. Nikada nije razjašnjeno zašto se Glavaš priklonio upravo Sanaderu jer je njegova politička pragma umnogome bliža Pašalićevu norvalskom ognjištarstvu, tek se može pretpostaviti da se nadao da će sa Sanaderom na čelu stranke lakše ostvarivati svoje političke i ine ciljeve. I to mu je zasigurno bila najveća politička greška.