Velik broj glasova koji je na srbijanskim parlamentarnim izborima 6. svibnja ove godine dobila koalicija oko SPS-a potaknuo je već tada razna tumačenja, a među analitičarima su prevladavala ona koja Dačićev izborni uspjeh pripisuju rastu broja sljedbenika politike Slobodana Miloševića te ona koja podsjećaju na Dačićeve rezultate na dužnosti ministra unutarnjih poslova i njegovu sposobnost osvajanja birača.

SPS, nekadašnja Miloševićeva stranka, u izbornoj koaliciji s Partijom ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS) Jovana Krkobabića i Jedinstvenom Srbijom (JS) Dragana Markovića 'Palme' na parlamentarnim izborima u svibnju 2008. godine osvojila je 20 zastupničkih mandata u srbijanskom parlamentu, a ove godine 44 mandata.

Srbijanski parlament čini 250 zastupnika, a Dačićeva se koalicija, većom potporom među biračima, pozicionirala iza prvoplasirane koalicije oko Srpske napredne stranke (SNS), koju je tada vodio Tomislav Nikolić, sa 73 mandata, i drugoplasirane koalicije oko Demokratske stranke (DS) Borisa Tadića sa 67 mandata, te se time nametnula kao jedna od najvažnijih izbornih lista u sastavljanju nove vlade.

Iako se u protekle četiri godine nastojao distancirati od politike Slobodana Miloševića, Dačiću, kako je primijetila stručna javnost, nije bio nikakav problem povremeno se u predizbornoj kampanji služiti retorikom koja podsjeća na Miloševićevu.

U predizbornoj kampanji Dačić je, primjerice, govorio kako je on 'narodni kandidat', a ne samo kandidat svoje koalicije. U jednom govoru tijekom kampanje, parafrazirajući Miloševićevu poruku Srbima na Kosovu 1987. ('Niko ne sme da vas bije!'), poručio je narodu: 'Niko ne sme da vas laže!'

Dačić, koji je od 1992. do 2000. bio glasnogovornik SPS-a, dok je stranku vodio Slobodan Milošević koji je u listopadu 2000. svrgnut s vlasti, isticao je u predizbornoj kampanji kako je 'sačuvao stranku' pa će 'sačuvati i državu Srbiju'. Analitičari su porast potpore tumačili i kao rezultat rasta nezaposlenosti i pada životnog standarda i svojevrsnog povratka socijalističkim vrijednostima među običnim ljudima te njihove razočaranosti političkim sustavom nakon pada Miloševića i neostvarenim očekivanjima.

Jedna od ocjena analitičara jest da je riječ o vrlo sposobnom političaru koji je devedesetih godina stekao iskustvo u odnosima s javnošću te o čovjeku koji je kao dosadašnji ministar unutarnjih poslova postigao rezultate u borbi s kriminalom, pokazavši time određenu čvrstinu, a koji se istodobno uspio približiti običnom čovjeku kroz povremene neslužbene javne nastupe, ne ustručavajući se i zapjevati u nekim prigodama.

Pošto mu je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić potkraj lipnja povjerio mandat za sastavljanje nove vlade, Dačić je, objašnjavajući razloge zbog kojih je to prihvatio, rekao kako bi želio da se učini sve da se, budući da se prošlost ne može promijeniti, promijeni sadašnjost i budućnost Srbije.

'Mene ne zanima nebeska Srbija. Zanima me kako Srbija danas živi i kako će živjeti sutra. Poštovat ću našu prošlost, ali me više zanima naša budućnost', rekao je Dačić i dodao kako nova vlada s njim na čelu nikada neće dopustiti povratak u devedesete godine jer bi to, kako je rekao, da je to htio raditi, činili i u protekle četiri godine.

U objašnjenjima kako je koalicija oko SPS-a ovaj put uspjela postići dvostruko veću potporu birača također se podsjeća da je Dačić završio beogradski Fakultet političkih nauka kao jedan od najuspješnijih studenata, s prosječnom ocjenom 10, a građani uglavnom ističu zadovoljstvo njegovim učinkom na dužnosti ministra unutarnjih poslova.

Sam Dačić izjavio je potkraj ožujka kako je u Srbiji u posljednje četiri godine zaplijenjeno oko deset tona opojnih droga, a mediji podsjećaju na razbijanje više kriminalnih skupina u Srbiji i u regiji te na njegov rad na unaprjeđenju policijske suradnje Srbije sa susjednim zemljama.

Jedan od najčešćih zaključaka jest da je Dačić u dosadašnjoj vlasti uvelike uspio iskoristiti dužnost ministra unutarnjih poslova i zamjenika premijera kako bi njegova stranka dobila najveću potporu glasača od 2000. godine, kada je SPS marginaliziran nakon svrgavanja Slobodana Miloševića.