Riječ je i o susretu dviju sila koje u budućnosti žele igrati dominantnu ulogu u svjetskom poretku, a zasad im se interesi, čini se, poklapaju i na ekonomskoj i na političkoj razini. Istovremeno, riječ je o dvije sile čiji razvoj promovira centralizirane autoritarne režime u kojima politički pluralizam ili ne postoji (Kina) ili je vrlo slabo razvijen (Rusija). Peking i Moskva protive se međunarodnim intervencijama u kriznim situacijama u suverenim državama, poput slučaja Sirije. Nedavno su čak blokirali rezoluciju UN-ovog Vijeća sigurnosti kojom se osuđuje režim Bašara al-Assada, odgovoran za ubojstvo oko tri tisuće civila od ožujka naovamo.

Dva desetljeća nakon završetka Hladnog rata, odnosi Kine i Rusije postaju sve više partnerski, a neka istraživanja javnog mnijenja pokazuju da mnogi ruski građani smatraju da je kineski ustroj vlasti prikladniji za Rusiju od zapadnoeuropskog. Rusija danas želi postati glavni dobavljač energije za Kinu, slično kao i u Europi.

Iako već pet godina traju pregovori o potpisivanju 30-godišnjeg ugovora između ruskog monopolista Gazproma i kineskih vlasti, na sastanku u Pekingu trebali su biti potpisani drugi poslovni ugovori u vrijednosti od sedam milijardi dolara. Putin je u Kinu sletio s jakim zaleđem u vidu Igora Sečina - svoga malo eksponiranog, ali vrlo moćnog zamjenika za energetska pitanja. Bio je to prvi Putinov međunarodni posjet otkako je obznanio da se vraća na mjesto predsjednika. Russia Today pita se znači li to promjenu prioriteta u vanjskoj politici Rusije te poruku SAD-u i krizama pogođenim ekonomijama Europske unije o novom stanju stvari.

Nakon susreta s kineskim kolegom Wenom Jiabaom, Putin nije propustio oplesti po SAD-u prozvavši američki dolar (ne i gospodarstvo) 'monopolističkim parazitom' svjetskih financijskih tokova. Kini pak nudi dugoročnu suradnju i zajedničko razvijanje novih tehnologija – primjerice, u avioindustriji.

Inače, kad je riječ o dugoročnim odnosima Kine i Rusije te njihovoj 'euroazijskoj osovini' koja iz sličnih pozicija nastupa u međunarodnoj zajednici (gospodarska ekspanzija, načelo suzdržanosti u slučajevima teških kršenja ljudskih prava u drugim državama, teorija 'multipolarnog svijeta'), često se zanemaruje jedan dugoročni problem o kojem u Pekingu vjerojatno nije bilo riječi, ali je u ruskom društvu već široko prisutan kao svojevrsna fobična slutnja.

Riječ je o budućnosti Sibira i Dalekog istoka. Poznato je da je Rusija godinama patila od depopulacije koja je bila kombinacija negativnog prirodnog prirasta i masovnih emigracija nakon raspada Sovjetskog Saveza. Tim procesom posebno je pogođen Sibir, prirodnim resursima bogat dio svijeta iz kojeg ljudi ipak iseljavaju u potrazi za povoljnijim životnim uvjetima. Prosječna naseljenost u Sibiru je tri stanovnika na kvadratni kilometar, dok s druge strane rijeke Amur sve bubri od demografije: samo sjeverna pokrajinaHeilongjiang ima 38 milijuna stanovnika, što je gotovo jednako kao u cijelom azijskom dijelu Rusije, od Urala do Pacifika.

Stoga neki geopolitičari pretpostavljaju da će s vremenom Kina po prirodi stvari zagospodariti slabo naseljenim ruskim teritorijima. Bile te prognoze utemeljene ili ne, Rusija već sada ima mnogo problema s kineskim ilegalnim imigrantima na Dalekom istoku, a zbog sve manje ljudstva granice će biti sve teže kontrolirati. Osim ako vlasti u Moskvi konačno ne razbiju novofeudalne tranzicijske klike koje po provincijama parazitiraju na eksploataciji nižih klasa te tako stvore uvjete za dobar život i konačno promijene trend odljeva stanovništva.