Tema skupa bilo je pitanje: jesu li birači, kandidati političke stranke i koalicije postali demokratski zreliji nakon 20 godina od prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj?

U odgovoru na to, dalo bi se podosta toga reći što zahtijeva daleko više vremena i prostora negoli omogućava jedan skup, a kamoli jedan novinarski članak. Ipak, suština bi bila da napretka ima ali je upitno kakvog, i da se učenje nastavlja

'Do 2000. godine bilo je to, recimo, kao da je Hrvatska u osnovnoj školi, a sada ide u gimnaziju', kazao je profesor Ivan Grdešić s FPZG-a, a za njega dokaz da je 'određen napredak postignut' predstavlja 'to što je tijekom protekla dva desetljeća stvoren prostor koji je ograničio manipuliranje izbornim procesom. Izborni model u zadnja tri ciklusa onemogućava izborni monopol u tom smislu da u Hrvatskoj više ne postoji politička stranka koja može samostalno vladati i uvijek osvojiti vlast već sve moraju računati na koalicije'.

'Imamo velike igrače, od kojih se očekuju inovacije, iako oni s tim imaju problema, a marginalizirani su slabi igrači, odnosno stranke koje svojim političkim djelovanjem povećavaju razinu konflikta i obezvređuju politički proces. Ipak, u posljednja tri biračka ciklusa zabilježeno je od 14 do 18 posto glasova strankama koje nisu prešle prag, ali to pokazuje što birači misle o velikima', upozorio je Grdešić.

'U posljednjih 20 godina izbornog procesa u Hrvatskoj se pokazalo uspješno političko učenje na razini političkih elita građana ali i medija. Ako se uzme u obzir što je Hrvatska prolazila prvih 10 godina, mi smo sustigli ostale postkomunističke države po stabilnosti demokratskih institucija i kvaliteti izbornog procesa', zaključio je Grdešić.

Za razliku od Grdešića koji smatra da su se birači dosad ponašali racionalno, kolega mu s FPZG-a, profesor Andrija Henjak drži da su birači bili vrlo emotivni potaknuti simbolikom kojom je dominirala političkim prostorom. 'Od 1990. godine stranačkim je natjecanjem dominirao oblik simboličke politike kao što su pitanja države, neovisnosti, rata, a poslije pitanje tipa države kakvu želimo.'

SIMBOLIKA I RACIONALNOST - NA ŠTO PADAJU BIRAČI?

S 'padanjem na simboliku' složio se i profesor FPZG-a Dražen Lalić koji smatra da se baš i nismo nagledali racionalnosti. 'Kakva je to racionalnost nakon kanonade afere, smrada koji se širi od kostiju što svakodnevno ispadaju iz ormara, satova, Verone, Brodosplita, svih tih novaca potrošenih na izborima u omjeru SDP-HDZ 1:5. Pa zar se ljudi nisu pitali otkud su ti šoldi? Je l' to neki Bill Gates dao te novce? Pa hoćete li mi reći da je to racionalno? HDZ, koji se vratio u pokret, u desno, usisavajući sve desno, uz potporu Crkve, zlouporabe sporta i reprezentacije, sjetimo se braće Kovač, gdje je tu racionalnost? U lažnim faktoidima, poput onih da se SDP zalaže za legalizaciju droge pa ispada da će se kad oni dođu na vlast, moći tu gore, na kiosku moći kupiti malo hašiša? Mrtve duše i popise te izborne jedinice da i ne spominjem. Ja racionalnima mogu eventualno smatrati jedino one koji nisu uopće izašli na izbore i koji su zapravo najveća snaga i koji su djelovali po onoj od TBF-a: o ne, ne bih, ja izlazim s ovoga broda.'

Grdešić je objasnio da je mislio na racionalnost u smislu smanjenja izborne manipulacije ali da lakrdije u političkom životu ne manjka' te da 'to i njega čini bijesnim'. U tom smislu nadopunio je svoje riječi i Henjak: 'Nakon 2000. dolazi nova generacija birača koja je velik dio svoga života živjela u zemlji koja je imala stranke, izbore i demokratsku politiku, pa velika simbolička pitanja polako gube na važnosti. Ta nova generacija puno je ciničnija prema velikim strankama i politici.'

NOVO DOBA, A STRANKE IZGUBLJENE

Upozorio je i da 'stranke sve više zanemaruju svoju komunikaciju s biračima, ali i poslodavcima i sindikatima, premda su sindikati uništili svoj kapital te će strankama u predstojećem razdoblju biti teško odgovoriti na nove ekonomske, demografske, financijske i ostale izazove. Pritom pak stvaraju stranačke kartele što se vidi na primjerima Ustavnog suda ili HRT-a te poistovjećuju državu i stranku bez vidljivih ograničenja. Vidljivo je to i na primjeru regrutacije stranačkih elita, u smislu da se kreće ili iz stranačke mladeži, ili u nekoj točci karijere netko postaje član neke stranke. S druge strane, u rekonstrukcijama Vlada poseže se za ljudima 'izvana' jer nema vlastitog stranačkog kadra, a to je bilo vidljivo i u ovoj i 'Račanovoj koaliciji'.

I Henjaka, kao i Lalića, muči to što stranke ne proizvode nego samo predstavljaju javne politike, a upozorio je i na problem širenja populizma, naime, 'i dosad je toga bilo, dovoljno je pogledati primjer Splita i Željka Keruma, koji se dogodio upravo zbog tih novih birača, ali to što dosada nije bilo talenta među populistima ne znači da se to u budućnosti neće promijeniti'.

Da je 'Hrvatska tijekom proteklih 20 godina ipak učinila značajan napredak, premda bi mnogi željeli da taj napredak ide brže', kazala je HDZ-ova saborska zastupnica Marija Pejčinović Burić, dodavši da 'tranzicija zahtijeva vrijeme, a Hrvatska će i kad uđe u EU biti zemlja u tranziciji'.

Na većinu izbora u Hrvatskoj utjecala su dva čimbenika – nesređeni popis birača te problematično financiranje političke promidžbe', smatra SDP-ov saborski zastupnik Josip Leko. On drži da je 'pristupanje EU dovelo do političkog ponašanja koje je više vodilo brigu o zahtjevima da se uskladi hrvatsko zakonodavstvo nego da se razvije odnos politika-političari-stranke-građani, što je dovelo do pada podrške politici usklađivanja, pridruživanja i ulaska u EU'.

KAZNA ĆE STIĆI POLITIČKE ELITE

Složio se s Henjakom da će 'zbog neobraćanja stvarne pažnje na birače političke elite platiti', a zamislio se nad Henjakovom primjedbom da je 'SDP postao stranka starih birača'. Leko smatra da je 'Sabor postao dominantan u odnosu na Vladu', ali upozorava da iako su ministri nakon 2000. postali odgovorni i predsjedniku Vlade, ali i Saboru, to u praksi nismo doživjeli'.

No jedan od problema je 'jaka stranačka stega, koja je, uz poštovanje prema razlikama u unutarnjoj demokratizaciji svake od njih, ipak prisutna u svim strankama, pa ni u Saboru oko te stvari ne bi bilo previše razlika, što je nažalost i dobro vidljivo iz ritualiziranih i svađalačkih rasprava u Saboru', upozorio je dekan FPZG-a Nenad Zakošek.

On je istaknuo i 'zanimljiv paradoks, a to je da istraživanja pokazuju nisko povjerenje građana u stranke, premda je ono ipak veće nego u Sabor ili Vladu. S druge strane, građani imaju sve veće povjerenje u medije, vjerojatno zahvaljujući razotkrivanju brojnih afera'.

Zakošek smatra da 'treba govoriti o učenju te konsolidiranju demokratskog sustava koji jest fragilan ali i da su biračke odluke imale zrno racionalnosti svakako uz simboliku, a što se tiče financiranja stranaka, smatra da bi bilo dobro u zakon ugraditi odredbu prema kojoj one ne bi dobivale novac ukoliko ne bi razvijale i javno barem jednom godišnje pokazivale svoju unutarnju demokratizaciju'.

IMA LI KRAJA UDARANJU ISTOG MAGARCA?

Na 'manjak unutarstranačke demokracije i konsezusa, osim kad to njima odgovara, kao što je bilo u slučaju posprdno nazvanog 'profesorskog' zakona o financiranju stranaka koji su složili stručnjaci, a sve stranke odbile', upozorio je novinar i komentator Novog lista Neven Šantić. On smatra da su 'birači emotivci, ali i racionalni u odnosu na ponudu koju imaju, a nedostaje javnosti u smislu rasprava i upoznavanja kod donošenja zakona te izostanak odgovornosti Vlade'.

Mediji u toj 20-godišnjoj priči imaju svoje zasluge kao i dio krivice jer ponekim stvarima pristupaju površno, a od samih političara su im veći problem sprege koje postoje u vlasničkom vrhu', upozorio je Šantić, ali i žalosno zaključio da 'prisjećanjem na sve ove stvari o kojima je već pisao može reći da već 20 godina udara po istom magarcu'.