‘Ptičji poj negdje iznad u granama ... zujanje insekata ... praćakanje ribe u vodi ... šum laganih zaveslaja veslom ... pa pauza, malo kruha, domaćeg, crnog, luka i slaninice ... gutljajčić pivca ... pogled na rijeku i obalu rijeke pa opet novi ritam zaveslaja ... novi kilometri, pogledi, ljudi, susreti… ' tako svoju ovoljetnu plovidbu opisuje Radovan Cvijić, zagrebački umirovljenik i jedan od najstrastvenijih rijekoplovaca u regiji.

Potonji termin njegova je kovanica (kao pandan moreplovcima) a odnosi se na rekreativne kanuiste i kajakaše koji za svoj gušt i u svom ritmu veslaju i uživaju na rijekama. Ove godine Radovan je preveslao oko 1000 kilometara, najduža dionica bila mu je prije nešto više od mjesec dana odveslana ruta od Beča do Vukovara. Kad se saberu sva njegova putovanja, otkako je prije 14 godina otkrio ljepotu riječne plovidbe, dužina njegove brazde penje se na više od 10.000 kilometra, otprilike pet puta više negoli je dužina svih rijeka koje vijugaju Hrvatskom. 

Ljubav prema veslanju na rijekama kao veliku strast otkrio je u godinama kada mnogima jedina fizička aktivnost postane ležanje na kauču.

‘Nakon operacije kralježnice tražio sam neku aktivnost koja ne bi bila prenaporna i otkrio sam veslanje. Bio je to za mene idealni spoj rekreacije i boravka u prirodi. Najprije sam u trampi nabavio kanu, kasnije i pravi kajak’, prisjetio se pedesetosmogodišnji kriminalist, koji nakon odlaska u mirovinu iz godine u godinu poduzima sve zahtjevnije riječne odiseje.

‘U početku je to bilo stjecanje iskustva na kratkim poludnevnim izletima na Savu od slovenske granice do Zagreba. U tih 25 kilometra brusio sam vještinu, stjecao kondiciju i maštao o drugim našim rijekama. Potom su došle Kupa, Mura, Drava, Odra…’ nastavio je Radovan te istaknuo da svaki put ostane zatečen ljepotom rijeka i činjenicom da je otkrivaju tek rijetki zanesenjaci.

Primjerice, Odra izvire nedaleko od Zagreba i nakon šezdesetak kilometara vrludanja rubom Turopoljske šume, utječe u Kupu kod Siska.

‘U tih četrdesetak kilometara od ušća prema izvoru ne prolazi ni kroz jedno naselje, što joj daje posebnu čar. Inače se jedva vidi da teče, tako da je svejedno idete li uzvodno ili nizvodno. Ipak, malo Zagrepčana pohodi njene obale’, otkrio je Radovan.

‘Preveslao sam Odru nekoliko puta. Želja mi je da je preveslam u ljetnoj noći za puna mjeseca, da osjetim noć u divljini na rijeci koja teče kroz šumu. Mislim da bi to bio nezaboravan doživljaj’, govori dok na laptopu prikazuje brojne fotografije sa svojih riječnih ekspedicija.

Svaka rijeka je svoja priča; Odra mu je ljubimica, Savu voli jer ga spaja s drugima, Kupa je gorska vila, Una krasotica s dva lica. Mura virovita… Imaju rijeke i svoje bonace i nevere, imaju i neku vrstu plime – recimo, kad rijeka koja silovito utječe u drugu rijeku, stvara u njoj ‘brijeg’ i metar viši od vodenog toka rijeke domaćice.

Brojne zgode, hirove i virove preveslao je Radovan sam (uvijek ga na pramcu prati maskota Vražuljak) i u društvu (ponekad mu se pridruži i supruga), a svaka avantura donosila je i novo samopouzdanje za duže pothvate. U njih spada i plovidba Savom od Zagreba do Beograda duga 700 kilometara (znatno duže nego autoputom jer rijeka krivuda). Dnevno je prelazio 70 kilometara (u prosjeku sedam i pol kilometara na sat, kaže - može se i više, ali čemu se nepotrebno iscrpljivati), a osim vlastitog užitka, motiv mu je da potakne i druge da, kako kaže, ‘dođu na rijeku’.

‘Prijateljstva koja se tako stvore, nezaboravna su. Tijekom plovidbe često mi se događalo da me nepoznati ljudi pozovu na piće, ponude smještaj, večeru… ’ prisjetio se Radovan, koji na svom kajaku utovari popriličnu opremu. Nosi konzerviranu hranu, 35 litara vode za piće, a treba mu i 1,5 litara vode dnevno za osobnu higijenu, jer se ne smije kupati u riječnoj vodi da ne bi pokupio neku infekciju koja bi mu prekinula putovanje. Na nekim mjestima potreban je dodatni oprez zbog minskih polja. U tim područjima savjet je – veslaj dalje, odmorit ćeš se kad uz obalu vidiš ljude.

‘Nisu rijeke što su nekad bile, često se rastužim kad vidim što današnja civilizacija s njima radi’, ustvrdio je Radovan Cvijić.

Od neophodne opreme nosi i šator, vreću za spavanje te stolicu, jer nakon nekoliko dana klasična klupica postane pretvrda.

Od plovidbi koje su mu posebno drage, jer osim užitka u prirodi njeguju posebnu draž drugovanja, one su koje je poduzeo u sklopu Međunarodne dunavske regate – TID, najstarije, najduže i najveće sportsko - rekreativne turističke veslačke regate na svijetu.  

Kreće iz njemačkog grada Ingolstadta, krajem lipnja, duga je 2515 kilometara, a traje 75 dana i završava ovih dana u Rumunjskoj, u Sfant Gheorgheu na Crnom moru. Ta veslačka priča započela je kao regata između tadašnje Čehoslovačke i Mađarske. Iz godine u godinu je regata rasla, privlačila narode s ove i one strane Željezne zavjese i dočekala kraj Hladnoga rata – a uvijek joj je najvažnije bilo prijateljstvo uz rijeku.

‘To je ono što takve plovidbe čini posebnima. Rijeke razdvajaju obale, ali ih ljudi spajaju. Princip regate je dnevno veslanje i noćenje u prethodno određenim etapnim mjestima. Kajakaši se mogu priključiti ili isključiti gdje žele, ovisno o svojoj spremi i slobodnom vremenu. Ove godine sudjelovao sam u etapi od Beča do Vukovara. U nekim drugim godinama plovio sam i kroz Đerdap - sve do Crnog mora. Kajakario sam i po Drini. Ipak, posebno sam vezan za tu regatu po Dunavu i zato što sam učinio mnogo da i Hrvatsku uključim u TID. Bilo je prethodnih godina prelijepo gledati kako u Vukovaru i Aljmašu dočekuju kajakaše iz 20 zemalja. Nažalost, ove godine doček je izostao, kao da nikome iz institucija nije bilo stalo do toga da se i tako pronese glas o hrvatskim ljepotama i turističkim mogućnostima kad su rijeke u pitanju’, rekao je Radovan koji je dojmove svojih putovanja sabirao u pričama pod nazivom 'Olimpove priče', a sada ih želi postaviti u formi bloga.  

‘Cilj mi je i da kroz te pričice svako za sebe, koliko više može, izvuče pouka i savjeta za boravak i kretanje kroz prirodu, da upozna i stekne informacije o riječnim putovima kojima je već netko prije njega prošao i spozna što ga sve može na tim putovima očekivati. Svaka čast moru, ali njegova ljepota ne treba zasjeniti onu rijeka. Moj cilj je ukazati na to da uz njih ima života, da na njima ima ljudi i da ste svugdje dobrodošli. Danas su rijeke i veslačka krstarenja na njima kao ozbiljna turistička ponuda tek u povoju. Kad vidite iskustva u Austriji, Mađarskoj, Sloveniji, ali i u Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, shvatite koliko se može učiniti. U početku svatko na svojoj rijeci i obali, naravno uz pomoć institucija koje moraju zaokružiti i osmisliti taj poseban vid outdoor turističkih pustolovina’, zaključio je Radovan Cvijić.