- Da mogu ponovo, nikad ne bih otišao na ratište. Borio sam se i stradao za državu koja mi danas daje 458 kuna invalidnine i, zbog toga što sam 'samo' pedeset postotni invalid, ne dopušta stacionirano liječenje niti u Biokovki, niti u Varaždinskim toplicama, tihim će glasom 43-godišnji Pero Bilas iz Gradca.

Kad je, sa samo 26 godina, dobrovoljno uzeo pušku u ruke i otišao se boriti za samostalnost Lijepe naše na južno bojište kao pripadnik 116. brigade, nije ni slutio kako će mu jednom zbog toga biti žao, piše Makarska kronika

Sedamnaestog travnja 1993. Bilas je, nakon topničkog napada neprijatelja kod Dubrovnika, uslijed detonacije odbačen u zrak, te je pri padu ozlijedio desnu nogu i glavu.

Na njegovim liječničkim nalazima čitkim je slovima ispisana 50 postotna invalidnost uslijed ozlijede noge i kralježnice, te posttraumatski sindrom. Pa ipak, zbog krutog slova zakona, prema kojem pedeset postotni invalidi nemaju pravo na stacionirano liječenje, Pero Bilas posljednji je put na rehabilitaciji u centru Biokovka bio prošle godine. Terapije blatom, kaže potišteni branitelj, nisu imale nikakvog smisla kad je nakon njih trebao ići pješice na autobusni kolodvor, a potom se još 40 minuta autobusom voziti do kuće.

Dodatno opterećenje takvog nepovoljnog aranžmana predstavljale su i financije. Bilas, naime, živi od 458 kuna invalidnine. Da mu nije oca, u čijoj kući boravi, i nekoliko dobrih prijatelja koji mu pozajme novce iako znaju da ih zapravo nema otkuda vratiti, mladi čovjek koji je bio spreman dati život za domovinu doslovno ne bi imao što jesti.

- Sinoć sam popio šest Ibuprofena i dva Normabela da bih mogao zaspati. Svašta sanjam, rat, granate, pokojnu majku..., drhtavim će glasom grački dragovoljac, dodajući kako je siguran da mu se majka, koju je pokopao prošlog tjedna, razboljela od leukemije upravo zbog stresa vezanog za njegovu sudbinu.

Unatoč Normabelu od pet miligrama i stroge apstinencije od alkohola, živci su nezaposlenom dobrovoljcu, priznaje, sve tanji. Kad mu je prošlog tjedna stigla odbijenica na zahtjev za liječenje u Varaždinskim toplicama, Bilas je od bijesa pomiješanog sa razočaranjem i očajem, razbio je staklo na Spomenici koju mu je, zbog zasluga u Domovinskom ratu, osobno potpisao tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman.

A pitanje je, priznaje Bilas, hoće li u reakciji na idući birokratski zid na koji naiđe stradati samo staklo.

U svojoj priči Bilas je spomenuo i razočaranost makarskom HVIDROM, koja, smatra, unatoč tome što bi trebala biti udruga koja se brine o zaboravljenim braniteljima, za njegov slučaj nema dovoljno sluha.

No, predsjednik Damir Zukić, pak, kaže kako je on osobno učinio i još uvijek čini sve što je u njegovoj moći.

- Ispisao sam nebrojeno molbi za njegovo liječenje Biokovki i Varaždinskim toplicama, kao i požurnica njegovoj liječnici za dostavu nalaza potrebnih za zahtjev za liječenjem. Nažalost, zakon je taj koji točno određuje tko, koliko puta godišnje i gdje ima pravo na rehabilitaciju - kazao je Zukić.