Kao zamjenska članica u Odboru za unutarnje tržište i zaštitu potrošača Borzan je upozorila Europsku komisiju (EK) na istraživanje Europskog potrošačkog centra, a prema kojem je broj žalbi potrošača koji se pritužuju na rad elektroničkih kućanskih uređaja u 2013. naglo porastao te je kao razlog nezadovoljstva po učestalosti na drugom mjestu, odmah iza nezadovoljstva aviokompanijama. Podsjetila je da su kućanski uređaji proizvedeni 70-ih radili po dvadeset godina i više dok današnji uglavnom ne traju dulje od pet godina.

I mnogi hrvatski kupci su se osvjedočili da su im se moderni TV uređaji, perilice ili hladnjaci pokvarili netom po isteku tvorničke garancije. Jesu li današnji kućanski proizvodi načinjeni namjerno s kvarljivim dijelovima koji se ne mogu zamijeniti kako bi nas proizvođači natjerali na uvijek nove kupnje i što EU čini po tom pitanju?
U odnosu na 2012. godinu kada su pritužbe koje su se odnosile na kućanske aparate iznosile 6,8 posto ukupnog broja pritužbi, prema izvješću za 2013. njihov udio je porastao za pet posto. S obzirom na razvoj tehnologije, logično je zapitati se je li riječ o 'programiranom kvarenju' kako bi se kupce primoralo da kupe novi proizvod. U odgovoru na moj upit, povjerenica za unutarnje tržište Bienkowska je rekla kako Komisija trenutačno provodi dvije studije: jednu o trajnosti kućanskih zamrzivača i pećnica, a drugu studiju o funkcioniranju pravnih i komercijalnih jamstava za potrošače. Na osnovi rezultata bi 2016., u okviru programa o prikladnosti propisa (REFIT), postojeća regulativa bila je izmijenjena u cilju najbolje zaštite potrošača.

Mnogi su skeptični u pogledu kvalitete robnih marki proizvoda, pa čak i onih poznatih brendova, jer imaju dojam da je roba proizvedena za zapadnoeuropska tržišta kvalitetnija od one koju kupujemo na našim policama. Vjerojatno to nije slučaj kod svih proizvoda, no kako spriječiti eventualnu zlouporabu povjerenja naših potrošača u poznate brendove koje u Hrvatskoj tako volimo, odnosno osigurati našim potrošačima da za svoj novac dobiju jednako vrijednu robu kao i potrošači u zapadnoeuropskim zemljama?
To je pitanje na kojem sustavno radim još od prošlog mandata. Sve inicijative koje sam imala prema Komisiji završe jednakim objašnjenjem: ako je proizvod siguran po zdravlje, a deklaracija ispravna, on može biti na tržištu. Također, tvrde da je to problem koji je postojao, ali je harmonizacijom tržišta riješen. Konstantno se borim s tvrdnjom da kvaliteta zavisi o ukusu i da se ne može jasno odrediti. To, naravno, nije istina. Nitko me ne može uvjeriti da ukusu kupaca na Zapadu puno bolje odgovara deterdžent koji bolje pere i miriši, a nama u Hrvatskoj je baš po ukusu onaj koji ostavlja rublje manje mirisnim i slabije opranim. Zato sam dogovorila suradnju sa zastupnicom iz Češke Olgom Sehnalovom koja s jednim trgovačkim lancem provodi istraživanje o kvaliteti naizgled istih proizvoda na njihovim policama u Istočnoj i Zapadnoj Europi. Rezultate toga istraživanja ćemo predstaviti kroz koji mjesec u Puli, a vjerujem da će novi podaci biti i odlična osnova za nove inicijative prema Komisiji da se uhvati u koštac s ovim problemom i kvalitetnom regulacijom marketinških aktivnosti onemogući obmanjivanje potrošača.

U porastu je prodaja putem interneta, naročito otkad smo u Europskoj uniji pa naši potrošači više nemaju carinskih troškova za robu kupljenu unutar EU-a, no mnogi kažu da još uvijek nerado kupuju putem interneta robu iz inozemstva jer se boje mogućih komplikacija s reklamacijom, plaćanjem, servisom, eventualnih prevara ili neočekivano viših troškova dostave. Spada li Hrvatska kao najmlađa članica EU-a i zemlja potencijalno malog tržišta u one zemlje koje su u pogledu online kupnje velikim svjetskim tvrtkama nezanimljive, odnosno jesu li naši potrošači samim tim diskriminirani?
Svaka površinom i stanovništvom manja država je online trgovcima u startu nezanimljiva jer moraju uspostaviti jednak servis kao i za veću državu u kojoj će logično imati više narudžbi. U Hrvatskoj putem interneta kupuje oko 25 posto potrošača, što je za 20-ak posto manje od europskog prosjeka. Uz činjenicu da im neki servisi uopće nisu dostupni, to je posljedica i straha od toga oblika kupnje jer ne znaju svoja prava. Uz konstantnu kampanju kojom će potrošače osvijestiti o njihovim pravima, Komisija treba dodatno regulirati nelogičnosti poput činjenice da dostava istog paketa unutar Njemačke za rutu od 600 kilometara iznosi oko sedam eura, a dostava iz Njemačke u Nizozemsku za rutu od 40 kilometara oko 17 eura. Zajedničko tržište ne smije tako funkcionirati. Kvalitetna regulacija mrežne kupnje dovela bi do prijeko potrebnog gospodarskog rasta. Procjene su da bi povećanje internetske trgovine s trenutačnih pet posto na 15 posto značilo siguran rast BDP-a na razini Unije za 1,7 posto.

Kako možemo biti sigurniji prilikom kupnje na internetskim stranicama da ćemo dobiti ono što smo naručili i po uvjetima pod kojima smo naručili, to jest da nam neće prodati rog za svijeću?
Naš zakon i europska direktiva propisuju da u roku 14 dana kupac ima pravo vratiti kupljeno ako nije zadovoljan. Međutim, to pravilo vrijedi samo za online servise unutar EU-a. Primjerice, ako je proizvod kupljen od trgovca u Švicarskoj, Kini i slično, on nije obavezan prihvatiti reklamaciju u roku 14 dana. Na taj način se diskriminiraju trgovci unutar EU-a, ali s druge strane zbunjuju se i potrošači. Zato sam predložila Komisiji da razvije sustav certificiranja online servisa na način da na stranici bude označeno da posluje po pravilima EU-a. Na taj način bi potrošači sigurnije kupovali, a trgovci unutar EU-a koji poštuju pravila zaštite potrošača bili bi privilegiraniji.

Hrvatski potrošači velik dio kućnog budžeta troše na hranu i režije, stoga su pitanja hranimo li se zdravo česta tema razgovora jer, s obzirom na dugogodišnju gospodarsku krizu, više pažnje obraćamo na cijenu, a manje na etiketu koja je, iskreno rečeno, zbog sitnih slova i jedva čitljiva. Možemo li biti sigurni da na našim policama neće biti primjerice meso kloniranih životinja, GMO proizvoda ili takozvane nano hrane dobivene u laboratorijima?
U Hrvatskoj u ovom trenutku nema legalnog uzgoja GMO kultura, a EU direktiva koju smo nedavno izglasali daje zemljama članicama više samostalnosti po tom pitanju. Što se tiče mesa kloniranih životinja, njega neće biti jer je kloniranje skupo i nije isplativo klonirati krave radi mesa. No pitanje mesa od potomaka kloniranih životinja je druga stvar i oko toga se u EU parlamentu i Komisiji vode bitke. Moje je stajalište da u najmanju ruku na deklaraciji treba pisati da je to meso takvo. 'Nano hrana' ili hrana dobivena najnovijim tehnologijama stavljena je na čekanje dok Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) ne razvije procedure za provjeru njezine zdravstvene ispravnosti.

Hrvatska je poznata kao zemlja koja proizvodi odlična vina, ali nažalost imamo i mnogo alkoholičara. Doduše, s tim se problemom suočavaju i u mnogim drugim zemljama EU-a, u kojoj je godišnji prosjek konzumacije ipak 10,9 litara čistog alkohola po glavi stanovnika, dok Hrvatska drži neslavni rekord s godišnjim prosjekom od 12,8 litara po stanovniku. S obzirom na to da brojke od 200 tisuća ljubitelja kapljice pokazuju da nemamo kulturu pijenja, kao što imaju na primjer u Francuskoj gdje se uglavnom konzumira čaša vina ili čašica nekog drugog pića uz obrok, kako riješiti paradoks da kao zemlja vina i drugih pića poput domaće rakije želimo ih, naravno, zaštititi i potaknuti potrošnju, no istovremeno i smanjiti negativne posljedice koje donosi prekomjerno konzumiranje alkohola?
Alkoholizam je pošast i razara pojedinca, obitelj i društvo. Zbog crnih brojki koje ste spomenuli, a posebno zbog popularnosti alkohola među mladima, kao majka i liječnica spremna sam podržati radikalne mjere. Ograničenja oglašavanja kao u Francuskoj, drakonske kazne za prodaju maloljetnicima, upozorenja na pakiranjima poput onih na cigaretama neka su od rješenja koja razmatramo u Europskom parlamentu. Sljedećih mjeseci očekujemo prijedlog Strategije za alkohol EU u kojoj će Europska komisija odrediti smjernice za to pitanje i nadam se da će EU povjerenik za zdravstvo Andriukaitis iskazati dozu političke hrabrosti.

Kao članica Odbora za okoliš, zdravstvo i sigurnost hrane Europskog parlamenta naveli ste da EU zbog problema povezanih s alkoholizmom stanovništva godišnje troši 125 milijardi eura. Smatrate li da bi primjer Škotske, poznate po tradiciji proizvodnje žestokog pića koja zapošljava i puno ljudi, bio dobar put odvraćanja mladih od alkohola?
Škotska je napravila jedan izuzetno hrabar potez uvođenjem minimalne cijene po jedinici alkoholnog pića. Na primjer, limenka piva u trgovini ne može koštati manje od osam kuna. Na taj je način mladima i djeci, koji realno gledano nemaju novca, otežana kupnja. To je bio hrabar potez jer Škotska ima tradiciju pijenja i vrlo moćnu industriju viskija. Ista ta industrija odmah je tužila državu Europskom sudu pravde zbog zadiranja u slobodno tržište.

Eurosocijalisti u Europskom parlamentu izabrali su Vas za svoju predstavnicu zaduženu za rad na regulativi in vitro dijagnostičkih uređaja. Kao izvjestiteljica u sjeni, sudjelovat ćete u pregovorima s Europskom komisijom i Vijećem te usmjeravati zakonske izmjene kroz Europski parlament. Svjesni smo da se medicinska tehnologija, inovativna dijagnostika i pomagala nevjerojatno brzo razvijaju na opću dobrobit. No ponekad je u utrci za profitom ljudska dobrobit potisnuta u neki drugi plan. Kako bi se izbjegli skandali poput onog s PIP implantatima za grudi ili, nažalost, kao što smo i u Hrvatskoj imali nekoliko skandaloznih slučajeva s otrovnim umjetnim kukovima, u kojoj mjeri će se pooštriti nove regulative kako bi i u pogledu medicinskih proizvoda potrošači bili zaštićeniji?
O medicinskim uređajima i lijekovima nitko ne razmišlja dok se ne razboli, a onda postanu najvažnija stvar na svijetu. Europski i nacionalni propisi ne prate brz razvoj zdravstvene tehnologije i tako nastaju rupe u zakonu.  I onda se dogodi da desetak tisuća žena nastrada jer su im implantati punjeni industrijskim silikonom umjesto medicinskim. Nova regulativa na kojoj radim predviđa rangiranje uređaja u četiri klase prema složenosti i riziku.
Najkompliciraniji poput pacemakera morat će proći najviše testiranja i sigurnosnih procedura, dok će oni najjednostavniji poput stetoskopa biti odobravani jako brzo. Glavni je cilj koji želimo postići novom regulativom zaštita pacijenata. Europa ima najbolje liječnike na svijetu, ali oni i pacijenti moraju znati da raspolažu opremom koja je kvalitetna i sigurna.