Ime diplomirane pravnice Maje Cvitan Grubišin, koja je rodom iz Splita, a živi u Zagrebu, nije nepoznato u stručnim krugovima. U nešto manje od 20 godina karijere radila je u timu Ministarstva pravosuđa koji se bavio Poglavljem 23 hrvatskih pristupnih pregovora s EU-om te, kao stručnjakinja u tom području, i na europskim integracijama zemalja u regiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i Kosovu. U kratkom mandatu vlade Tihomira Oreškovića bila je i državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa, koje je tada vodio ministar Ante Šprlje, te još nekoliko mjeseci nakon pada te vlade.

Jedna od rijetkih koja radi u Ukrajini

Nakon što je prije povremeno radila u Ukrajini, od siječnja ove godine voditeljica je Podrške procesu EU integracija u sektoru pravosuđa, u sklopu projekta Pravo-Justice, a financira ga EU. Komponenta koju vodi daje ukrajinskim institucijama podršku u ispunjavanju uvjeta za zatvaranje Poglavlja 23, 'Pravosuđe i temeljna prava', te u jednom dijelu i za Poglavlje 24, 'Pravda, sloboda, sigurnost', za koja se, ne bez razloga, navodi da su prva koja se otvaraju, a zadnja zatvaraju.

Cvitan Grubišin jedna je od rijetkih stručnjaka EU-a koji fizički rade u Ukrajini, no kaže da u toj zemlji na raznim mjestima radi još nekoliko ljudi iz Hrvatske, preko UN-a i humanitarnih organizacija, te da bi ih uskoro moglo biti i više.

Hrvatska iskustva neprocjenjiva

'Neke planiram dovesti, a neki su već uključeni u neke druge projekte jer su naša iskustva iz Hrvatske neprocjenjiva. Jedini smo otvorili i zatvorili Poglavlje 23, a da nam nitko nije gledao kroz prste, niti smo imali ubrzani postupak. Znači, mi smo to odradili u potpunosti', kaže Cvitan Grubišin za tportal. Nedavno se vratila na dva tjedna u Hrvatsku, a onda ponovno ide za Ukrajinu.

Njezin tim prati aktivnosti ukrajinskih vlasti, počevši od predsjednika države, preko parlamenta (Vrhovna rada), do ministarstva pravosuđa - od donošenja strategija, preko usklađivanja akata, do reforme pravosuđa.

'Reforma pravosuđa je jako izazovna jer za nju ne postoji hard acquis, nego samo soft acquis. Znači, samo smjernice i standardi, a onda imaš više načina da nešto napraviš. Okolnosti su teške, međutim jako je velika volja da se to sve provede i da se napreduje s aktivnostima u pregovorima. Mi smo tu kao pomoć u svim tim koracima. Usko surađujemo s njima na cjelokupnoj slici, a onda pojedinačno, ako treba, možemo održavati neke radionice, raditi studije, dovesti stručnjake u pojedinim područjima...', opisuje svoj posao naša sugovornica i dodaje da su Ukrajinci ozbiljno shvatili zadatak ulaska u EU te da ubrzano rade na njemu.

Raširena korupcija - jedan od glavnih problema

Kad uspoređuje Hrvatsku i Ukrajinu, Cvitan Grubišin kaže da Ukrajince najbolje mogu razumjeti upravo Hrvati, kako zbog ratne situacije u kojoj su bili prije više od 30 godina, tako i zbog sličnih problema u pregovorima s EU-om. Kao jedan od najvećih problema vidi raširenu korupciju, za koju se nada da će biti barem obuzdana, jer se korupciji nikada ne može u potpunosti stati na kraj. Kaže da Ukrajina želi što prije završiti pregovore s EU-om, vjerojatno i zato što bi se članstvom u Uniji smanjila opasnost od nastavka ruske invazije, no naglašava da to ovisi o puno stvari.

'Primjerice, da bi ušli u EU, moraju mijenjati Ustav, a da bi mogli promijeniti Ustav, morali bi prije toga provesti nove izbore za Vrhovnu radu, kao i predsjedničke, a to znači da ne može biti ratnog stanja. Tako da treba vidjeti koliko će to još trajati. Mislim da Ukrajini treba vremena, ali da ide u dobrom pravcu', kaže Cvitan Grubišin.

S obzirom na to da je naša sugovornica u posljednje dvije godine posjetila veći dio Ukrajine, od Lavova na zapadu, preko glavnog grada Kijeva, do Harkiva, koji je vrlo blizu prve linije bojišnice i doživljava gotovo svakodnevna bombardiranja, pitali smo je i o toj strani njezina angažmana, uzbunama i detonacijama te kako ljudi žive s time.

Doživjela uzbune od Lavova do Harkiva

'Bila sam u posljednje dvije godine u svim dijelovima zemlje i svugdje sam doživjela barem uzbunu. U zapadnoj Ukrajini zapravo se manje osjeća ta napetost, međutim ne zaborave Rusi ni njih, pa i oni svako malo dobiju 'podsjetnik'. Tako da mi se u Lavovu dogodilo da sam, kad sam išla spavati, čula neku detonaciju, nešto. Znači, to je bio prvi put da sam, nakon našeg rata, osjetila rat. I mislila sam da se dogodilo nešto bezvezno, a zapravo je dron preletio preko hotela i pao 500 metara od njega. To mi je bilo kao da sam u filmu, te noći nisam ništa doživjela, a ujutro sam išla na kavu i sve je bilo mirno i super. Međutim iskustva iz drugih dijelova zemlje, naprimjer iz Harkiva - to je nešto drugo. Tamo se zapravo cijelo vrijeme čuju detonacije jer je grad relativno blizu prve linije bojišnice. A onda još često gađaju sam grad', kaže Cvitan Grubišin.

Priličan je dojam na nju ostavilo ponašanje ljudi koje je vidjela tijekom nedavnog četverodnevnog posjeta Harkivu. Organizirali su, kaže, predavanje i mislila je da će na njega doći svega nekoliko njih, a da će se ostali uključiti online zbog konstantnih uzbuna i opasnosti od projektila.

'Znači, na predavanju se pojavila puna dvorana studenata. Bombe padaju, mi smo u skloništu. Kad vidiš tu situaciju, misliš da ima nade jer ljudi nisu pobjegli, život ide dalje. Doduše, meni su ta četiri dana bila dosta, nisam spavala jer, jednostavno, treba vremena da se navikneš na takve stvari', kaže naša sugovornica i objašnjava da u sklopu sadašnjeg posla provodi tri tjedna u Ukrajini, pa dva u Hrvatskoj, i tako u krug.

Nekad u sklonište, a nekad u kupaonicu

'I kad sam sad bila gore, dogodio se jači napad u Kijevu. Koristim službenu aplikaciju koja šalje upozorenje da dolazi napad i kojim sredstvom, pa ponekad odem u sklonište. Kad je toliki pritisak s napadima, naučiš i po zvuku prepoznati dron ili djelovanje protuzračne obrane. Međutim ujutro svi normalno idu dalje. Tu i tamo čut ćeš neki komentar, ali ljudi uglavnom više ne pričaju o tome', kaže Cvitan Grubišin. Na pitanje osjeća li strah u trenucima uzbuna i bombardiranja, kaže da ni sama nije sigurna.

'Ne znam što bih rekla. Ono, znaš gdje si, ratno je stanje, uzbune su česte, ne možeš to izbjeći. To je tako. Jednom sam bila ispred hotela kad je počeo napad. Krenula sam u sklonište, ali sam tada čula protuzračnu obranu i shvatila da je to napad dronovima, pa sam ipak otišla u svoju sobu, iza dva zida. Iako sam poslije shvatila da je to bilo neodgovorno, uhvatiš se u takvim situacijama kako radiš ono što rade i drugi. Znači, oni si više ne mogu priuštiti to da svaki put odlaze u sklonište. To je nemoguće. Ne možeš imati normalan život. Tako sam nekoliko puta otišla u kupaonicu, nekoliko puta u sklonište jer sam stigla na vrijeme i bilo mi je potrebno, ali shvaćam da sam postala, zapravo, kao Ukrajinci. I ja sam shvatila da se ne može funkcionirati ako stalno trčiš u sklonište. Ovo kažem uvjetno, ali život mora ići dalje', iznosi nam sugovornica.

'Život se odvija normalno dok se ne oglasi sirena za uzbunu'

Tijekom boravka u Ukrajini primijetila je, kaže, da su gradovi čisti i uredni te da sve normalno funkcionira, od gradskog prometa, preko trgovina, do kina i kazališta - ljudi idu na posao, a djeca u školu i sve to staje jedino kad su uzbune. Na pitanje razmišlja li o tome da ostane u Hrvatskoj i da se ne vraća u Ukrajinu, kaže da do sada nije tako razmišljala.

'Nikada do sada nisam imala tu ideju. Sad mislim da mi treba najmanje tjedan dana u Hrvatskoj da se malo oporavim, onda ide tjedan dana nekog normalnog života i idem nazad. Baš mi to teško pada. A i put je priča za sebe, iako se sad poboljšalo stanje. Prije sam nekoliko puta išla autom, a to je bilo naporno i prepuno rizika. Tu stvarno stavljaš život na kocku. Može se avionom do Poljske, pa autom ili taksijem do Lavova, pa onda još osam sati vlakom do Kijeva. Sad ima direktna linija vlakom Budimpešta - Kijev, kojim idem, pa još četiri sata do Zagreba i tako', opisuje Cvitan Grubišin i dodaje da je obitelj podržava u njezinu radu te da je odlazak u Ukrajinu bila zajednička odluka. Suprug je prošle godine bio s njom u Kijevu, da i sam vidi kako je to - jer ona, kako kaže, uvijek malo uljepša svoje 'izvještaje' - a dodaje da mu je sada ipak malo lakše jer je vidio da tamo ima skloništa, da upozorenja dolaze na vrijeme, da su Ukrajinci dobar narod i slično.

Je li Ukrajincima dosta ratovanja?

Ruska invazija traje već pune tri godine, pa pitamo je li Ukrajincima dosta ratovanja, priželjkuju li primirje i završetak rata.

'Takvo pitanje, je li Ukrajincima dosta ratovanja, dolazi iz perspektive ostatka svijeta, jer to nije njihov rat. A iz perspektive Ukrajinaca - mislim da oni malo drugačije gledaju na tu stvar. Oni i dalje, vidim to i osjetim, u svakom dijelu Ukrajine smatraju da su napadnuti, da je njihov teritorij otet, da je u tom procesu poginuo jako velik broj ljudi, mladih ljudi. Taj je ožiljak toliko velik da je jako teško i njima samima shvatiti koji je najbolji sljedeći korak. Osim, naravno, da se što prije uspostavi primirje. To im je sigurno prioritet, nema dvojbe, ali primirje ne znači završiti rat', kaže naša sugovornica i dodaje da su u tom kontekstu Ukrajinci zatečeni ponašanjem američkog predsjednika Donalda Trumpa te time što održava pregovore s ruskom stranom bez njihova sudjelovanja i obećava Rusiji ispunjenje svih zahtjeva, a istovremeno radi velik pritisak na Ukrajinu i de facto prijeti toj zemlji i njezinom predsjedniku Volodimiru Zelenskom.

'Međutim, kako vrijeme odmiče, smanjit će se povišeni tonovi, zauzet će se neke normalnije pozicije i onda se može početi normalno razgovarati. I Ukrajinci se nadaju takvom scenariju', kaže Cvitan Grubišin.