Valentina Pestuško proživjela je osam mjeseci pod ruskom okupacijom u južnom gradu Hersonu. Svakodnevno je riskirala život da bi s ukrajinskom javnosti i svijetom podijelila ono što se događalo. Cijelo vrijeme ruske okupacije nije prestala izvještavati iz okupiranog grada.

'Dok je situacija još bila sigurna, izlazili smo na ulice i javljali se uživo s raznih gradskih lokacija u trenucima u kojima tamo nije bilo Rusa, sve kako bismo susjedima i sugrađanima ulili povjerenje u ukrajinsku snagu. Nakon što je profesionalno izvještavanje postalo nemoguće, počela sam potajno snimati', u jednom dahu iznosi nam svoje iskustvo odvažna ukrajinska novinarka.

Kameru su na različite načine morali maskirati i skrivati tako da okupatori ne bi shvatili da snimaju. Micro-SD kartice sa snimljenim materijalom skrivali su posvuda da ih neprijatelji ne bi pronašli, pa i u dječje igračke, govori nam s pobjedničkim osmijehom na licu.

Crna lista

No stvarnost je više nego turobna. Kada su Rusi stigli u grad, imali su crnu listu ukrajinskih patriota - aktivista, volontera i novinara - za kojima su tragali.

'Tražili su ljude na kućnim adresama, kucali bi im na vrata naoružani vojnici. Ako im ne bi otvorili, razbili bi vrata i provalili u stan. Posvuda su tražili ukrajinske novinare. One koje bi uspjeli pronaći čekala je jedina sudbina - smrt ili beskrajna tortura i mučenje.'

Pestuško se skrivala na tajnoj lokaciji, odakle je djelovala sa suprugom. Imali su i plan B, znali su gdje mogu pronaći drugi stan ako bi onaj u kojem su se skrivali bio otkriven.

Nažalost, dvoje njezinih kolega Rusi su uspjeli uhvatiti, a zna se da su mučeni u podrumskim sobama užasa te im se kasnije gubi svaki trag. Svjesna je da je bilo trenutaka u kojima je jako malo nedostajalo da bude uhvaćena.

Zna da ju je samo sreća spasila.

U ironiji sudbine grad je napustila samo dva tjedna prije nego što je oslobođen. Naravno, kasnije se vratila i nastavila raditi u Hersonu, a on se nakon oslobođenja nalazi pod čestom topničkom paljbom neprijatelja koji su se povukli preko velike rijeke Dnipro na istok.

Ljudmila Bosik privremeno vodi Volodimirečki visnik, medij iz oblasti Rivne, dok urednik Sergej Skibčik brani Ukrajinu na frontu. Ispričala nam je priču o tome kako mediji u ratno vrijeme mogu imati i krucijalnu ulogu povezivanja pokidanih spona između obitelji, susjeda i cijelog jednog naroda, među čijim je pripadnicima odjednom zbog rata podignut zid te su se našli s različitih strana fronta.

Majka njihove čitateljice živi u okupiranom gradu Heničesku u Hersonskoj oblasti, a zatražila je od uredništva da joj pomogne pronaći je jer su izgubile kontakt. Kako je objasnila Bosik, Rusi su primorali sve Ukrajince koji su ostali na okupiranom području da promijene dokumente i telefonske brojeve. Postali su ruski državljani, a telefoni su im priključeni na rusku mrežu. Naravno, pozorno ih prate ruske službe.

'Ako uhvate Ukrajince da razgovaraju s rodbinom na slobodnom području, mogu biti mučeni u podrumima ili ubijeni', opisuje stanje u okupiranoj Ukrajini. U ovom slučaju nestala žena je pronađena te je povezana s obitelji.

Nakon što je uspostavljen kontakt, čak je pisala ukrajinskom tužiteljstvu kako bi im objasnila da nije kolaboracionistkinja, već je bila primorana promijeniti putovnicu i brojeve telefona.

'Nije imala izbora', kazala nam je ukrajinska novinarka, šireći ruke u znak nemoći.

Uredništvo je pokušalo sačuvati ovu vezu kako bi im, kad se ukaže prilika, putem kanala na Telegramu ili Viberu poslala informacije koje bi mogle biti od koristi ukrajinskoj strani.

Pestuško se ubacila dodajući kako su u Hersonu pokrenuli radiopostaju te su pokušali doprijeti signalom u okupirani dio oblasti da bi se borili protiv ruske propagande, a naravno da okupatori čine sve kako bi ih blokirali. Bitka je teška i na informativno-propagandnom polju, kao i na frontu, jer s druge strane rijeke, u okupiranom dijelu Hersona, radi sedam ruskih radijskih postaja.

'No nastavit ćemo pokušavati, bez obzira na sve', optimistična je.

Tetjana Kaušan živi u mjestu Putivl, udaljenom 20 kilometara od ruske granice u oblasti Sumi, i urednica je u tamošnjem lokalnom mediju. Mjesto je izloženo čestim granatiranjima jer se preko granice nalazi ruski grad Kursk.

'Na početku rata grad je bio okupiran, a ruski vojnici nisu stigli do redakcije prije nego je oslobođen, ali u mom rodnom gradu Izjumu u Harkivskoj oblasti upali su u redakciju i u potpunosti je uništili. Novinari su pobjegli, a dio ih je ostao i nastavio raditi. Grad je bio okupiran oko pola godine. Kad su Rusi došli u Izjum, počeli su tiskati svoj list, Izjumski telegraf, te širiti dezinformacije i svoju propagandu', ispričala nam je Kaušan. Nakon oslobođenja, urednik ruskog okupacijskog medija je uhićen i trenutno mu se sudi.

Pavlo Kuš je novinar koji izvještava o situaciji u Donecku od početka rata 2014. godine. Do okupacije grada radio je kao dopisnik za novine Mlada Ukrajina, Glas Ukrajine i Vladin kurir.

'Iz Donecka sam otišao u lipnju 2014. godine, kada je iz Slovjanska stigao terorist Igor Girkin', kazao nam je Kuš. U Slovjansku su 2014. godine izbili prvi ozbiljni sukobi na istoku Ukrajine nakon revolucije na Majdanu te se proširili na druge dijelove Donecka i Luhanska. Sam grad Slovjansk ostao je do danas u ukrajinskim rukama.

Doneck je i nakon njegova odlaska iz grada ostao glavna tema kojom se bavi pa nije otišao daleko i bilježio je sudbinu koja je snašla Mariupolj, Bahmut i druge gradove u Donbasu.

'Ukrajinski novinari koji su ostali u okupiranom Donecku mučeni su i ubijeni. Čak i oni koji su pristali pisati na ruskom jeziku, nema veze, smatralo ih se ukrajinskim novinarima te su mučeni i ubijani kao i oni koji su odlučili podržati 'ruski mir'', kaže nam ukrajinski novinar. Zašto su Rusi ubijali čak i one novinare koji su pristali prihvatiti vlast Moskve? 'Vjerojatno ih je netko prokazao. Netko tko ih poznaje, susjedi ili bilo tko treći, uperio je prst u njih i prijavio ih ruskim obavještajcima: 'Oni su Ukrajinci, oni su ukrajinski novinari.' I njihovo poricanje tada više nije bilo važno. Ukrajinske novinare se mora ubiti', tužno je konstatirao.

Nažalost, brojni ukrajinski novinari koji su iz Donecka otišli u Mariupolj izgubili su živote. Kako uopće doći na front kao novinar? 'Potrebna je posebna akreditacija oružanih snaga Ukrajine. Problem je bilo to što novinari koji su i imali takvu dozvolu nisu imali apsolutno nikakve opreme, nisu imali čak ni kacige. Sada se situacija promijenila nabolje i ako trebate kacigu ili neprobojnu košulju, možete je dobiti od nacionalnog novinarskog udruženja', ispričao nam je Kuš.

Tatjana Velika otišla je prije gotovo dvije godine iz grada Huljapolja u regiji Zaporižji, koji se nalazi na prvoj liniji bojišnice. Redakcija novina Glas Huljapolja, na čijem je čelu već osam godina, na početku ruske invazije bila je prisiljena napustiti grad.

'Neprestana granatiranja, masovna razaranja stambenih zgrada, obrazovnih i administrativnih institucija prisilila su stanovnike da napuste svoje domove. Točno 586 (petsto osamdeset šest) dana kasnije novinari naše redakcije vratili su se svom poslu i svjedoče o svim okrutnostima koje su ruske snage činile na području Huljapolja, jer su neka sela zajednice još uvijek pod okupacijom', kazala je novinarka i dodala da im je financijska potpora međunarodnih partnera prijeko potrebna kako bi došli do publike. Moli da, ako ste u mogućnosti, donirate Fondu za sigurnost EFJ/IFJ za potporu ukrajinskim novinarima!

Stanje u Ukrajini

No kakva je situacija u Ukrajini? Jesu li slobodni pisati što žele, postoji li cenzura? Jednoglasno tvrde da su slobodni pisati ono što žele u svojim novinama i da nema cenzure. Objasnili su da su mediji za koje rade u privatnim rukama, tako da oni mogu pisati što žele.

A kako komentiraju previranja u vrhu ukrajinske vlasti i smjenu načelnika glavnog stožera ukrajinske vojske, generala Valerija Zalužnoga? Natalija Sokirčuk, dopisnica informativne agencije Glavkom, koja je do ruske invazije 24. veljače živjela u Kijevu, a sada je s obitelji na zapadu, u Lavovu, kaže nam da jedino što mogu učiniti sada, usred rata, vjerovati je predsjedniku i oružanim snagama. Zelenski ne namjerava ni raspisati izbore, kažemo.

'Prema ustavu Ukrajine, izbori se ne mogu održati u vrijeme rata. Takve su činjenice…', kazala nam je.

Ukrajinski novinari koji su posjetili Hrvatsku vjeruju u potpunu pobjedu i da će se Krim jednom vratiti pod ukrajinsku kontrolu.

Pestuško kaže da s okupiranog područja stižu poruke u stilu: čekamo vas, volimo vas…

No u javnosti se čini da se javlja zamor od rata u Ukrajini i da bi neki u Europi i svijetu bili spremni postići dogovor s Putinom da stane rat, pri čemu bi se Kijev morao odreći dijela teritorija. Neki se pitaju i kako bi ljudi u Donecku, koji je pod ruskom kontrolom već 10 godina, dočekali Ukrajince ako oslobode to područje.

Kuš objašnjava da ondje postoji i određeni postotak ljudi koji nisu iskoristili priliku da odu u ovih 10 godina, a sada žale i žele povratak ukrajinske države.

'Ako gledamo ukupno, dio ih je bio primoran otići, a drugi su dugo čekali oslobođenje i sada nemaju mogućnost otići. Ipak, moramo se zapitati tko su ljudi koji su ostali živjeti tako. Kad vratimo ove teritorije, morat ćemo se nositi s činjenicom da su ti ljudi živjeli na okupiranom području - na Krimu i u Donecku - sada već 10 godina. Morat će se pronaći poseban način na koji se približiti onima koji su proveli toliko vremena pod okupacijom', smatra Sokirčuk.

Ni u jednom slučaju, dodaje Pestuško, 'ne smijemo reći da oni nisu Ukrajinci - naš stav je da moramo raditi kontrapropagandu i objašnjavati sve'. Svi oni vjeruju u povratak ukrajinske države na granice iz 1991. godine.

'Nemoguće je zaboraviti te ljude i teritorije. Što nam više oružja pošalju međunarodni partneri, prije ćemo osloboditi okupirane krajeve. Putin neće stati, pogrešno je razmišljanje da će se zadovoljiti i stati ako mu se daju Krim i Doneck - tražit će još. Važno je shvatiti da mi zaista danas stojimo na braniku cijele Europe', zaključila je Sokirčuk.