O tih pet stotina i kusur metara kojima bi se premostio rubni, najzapadniji dio Kaštelanskog zaljeva, sanjarilo se desetljećima. Prve ozbiljne najave početka gradnje zbile su se u kasnoj fazi Ive Sanadera, prije desetak godina, a prva lopata zakopana je prije nešto više od četiri godine. Most je od tada postao predmet čežnje i obožavanja u isto vrijeme, a paralelno su rasle frustracije i bijes zbog činjenice da država nije u stanju svojim građanima osigurati ni minimalnu infrastrukturu za normalan život, kamoli za bavljenje turizmom, pa čak ni ako je to ne košta gotovo ništa.

Čiovski most, naime, stoji oko 207 milijuna kuna, ali čak 85 posto iznosa stiglo je iz europskih fondova.

Kako bilo, Trogirani i Čiovljani odradili su svoju pokoru u obliku prometnih gužvi teško zamislivih u civiliziranom svijetu, jednako kao i šest desetljeća star mostić koji je preko leđa prevalio stotine i stotine tisuća automobila, teških šlepera i autobusa. Nesretnik je jedva izdržao drndanje koje se potom prelijevalo na obližnju zaštićenu gradsku jezgru, a sve to skupa uništavalo je i spomenik kulture nulte kategorije i živce građana i turista. Na otoku Čiovu ljudi su doslovno umirali jer se hitna pomoć do njih naprosto nije uspijevala probiti. A ljeti ondje boravi oko 60 tisuća ljudi.

I eto, patnjama je došao kraj. Već na svečanom otvaranju prvi nestrpljivci uspjeli su za*ebati protokol i prošetati se mostom prije premijera Plenkovića, potom se njime probila kolona skutera i motora, a u roku od sat vremena župan Blaženko Boban naredio je da se maknu barikade i da elegantna čelično-betonska konstrukcija započne svoj samostalan život. Doduše, još najmanje tjedan dana čekat će se otvaranje pristupne ceste s kopnene strane, dok će na otočnoj to potrajati čak do rujna, no sve skupa ipak je doživljeno kao prava mala revolucija.

'Znaš šta, takvu radost rijetko sam vidio. Ljudi šetaju, voze se i guštaju, pa naprave krug, pa se opet vraćaju. Izgledaju kao u transu', referira nam Frano Matković. Zatekli smo ga u jednom od improviziranih kontejnera na čiovskoj strani, ondje će kao zaštitar dežurati još nekoliko dana, dok se gradilište ne raspremi. Proteklih mjeseci doslovno je čuvao most, a to nije bio nimalo lak zadatak.

'Ljudi su bili nestrpljivi i znali su navraćati svaki dan, raspitivati se o konstrukciji, rasponima, mehanizmima i asfaltu. Pratili su baš svaki korak skoro kao u reality showu, znali za svaki zastoj i blokade građevinskih firmi, bogme i probleme s obradom čelika i tako to', kaže nam Frano.

Jedan od njih bio je Miro Šabić, gospodin koji živi na kopnenoj strani - tamo negdje na pola puta između novog mosta i zaštićenog rezervata Pantan. Nema apartmane i ne ugošćava turiste, u mirovini je pa mu se rijetko kada nekamo žuri, no svejedno je svakog dana uredno obilazio gradilište. Ali na prvi prelazak mosta pričekao je punih dva dana, da se gužva malo slegne. Uočili smo ga izdaleka kako mirno i polako, po najvećem zvizdanu, korača prema čiovskoj strani i sa zanimanjem razgledava odmorišta, dotiče ogradu i naginje se kako bi prekontrolirao prolazak brodova i brodica.

'Ne volim gomile ljudi ni bilo kakve ceremonije, pa sam namjerno čekao da se sve skupa malo smiri. Sjajno, savršeno! Ovo je najveće djelo naših dvaju gradonačelnika, bivšeg Stipčića i današnjeg Bilića. Ma vidi, pa čak i ovi nogostupi su raskošni, široki…', snebiva se Šabić.

A baš po tim nogostupima ususret nam stižu dvojica turista, Šveđani, blaženo nesvjesni toga kroz kakav bi se kaos probijali sa svojim biciklima samo da su na odmor stigli tjedan ranije. Ovako, ostavili su supruge i djecu na plaži Copacabana i ležerno krenuli u razgledavanje Trogira i Čiova: kažu da je taj pothvat 'malo opasniji' od vožnje na dva kotača u njihovoj domovini, no svejedno vrlo ugodan.

'Svi ljudi ovdje su se pretrgli da nam pomognu, daju savjete, upute nas, dobro ugoste… Da, baš danas smo čuli za priču o ovom mostu i ne možemo ni zamisliti kako je to izgledalo do prije neki dan', zgražaju se Daniel Carlen i Per Uddem. Ovako, kažu, čovjek nikada ne poželi otići iz Hrvatske.

Doduše, zasad se još nisu zaputili nešto istočnije - prema Solinu, Splitu i Omišu - a mi ih stidljivo nastojimo pripremiti na nered koji bi ih ondje mogao dočekati. Drugi najveći hrvatski grad jedini je koji još uvijek nema zaobilaznicu i guši se u gužvama, a čini se da će do realizacije obećanja s pompozne sjednice Vlade proteći još godine i godine. Kako bilo, barem Čiovo je riješeno, stoga idemo u obližnje naselje Mastrinka. U ovo doba prošle godine trebao bi nam dobar sat ili dva, sada stižemo doslovno za pet minuta. I odmah nabasamo na Matu Neretljaka, bivšeg nogometaša Hajduka s respektabilnom međunarodnom karijerom, koji rodno Orašje ljeti zamjenjuje svojim drugim domom na obali. Ugošćava nas vrhunskim kulenom i sirom, pa iskreno progovara:

'Znaš šta, divim se ljudima koji su svakog dana i cijele godine trpili onaj krkljanac. Ja sam u zadnje vrijeme bio odustao od odlazaka u Split ili bih se ovdje dolje ukrcao na brod koji održava morsku vezu. Bilo je strašno, baš traumatično', govori nam Neretljak. Osmogodišnji sin Borna okolo trčkara, a supruga Ankica brine se da gostima ništa ne pofali. Samo neće, pa neće da stane pred objektiv fotoreportera Dugoga. Ali zato je suprug iskren i rječit.

'Možda bolje da ovo ne pišeš, ali ne mogu izdržati: iako jako vodim računa o vjeri, pet svećenika me ne bi moglo ispovjediti za sve one psovke koje sam izgovorio dok sam stajao u kolonama', slikovit je Neretljak.

Vrzmamo se još malo po Čiovu i uvjeravamo se u to da većih problema zaista nema. Promet lagano mili mostom koji s obje strane omeđuje po jedan mali kružni tok, a onda se rasplinjuje po otoku, među tisućama luksuznih i kuća i vikendica u desetak naselja koja, ako ćemo pravo, i dalje trebaju ozbiljno sređivanje i lickanje. Nas ipak više zanima trogirski dio, ona čuvena okuka prema kojoj se slijevao kompletan promet preko prvog mostića, pa otočića na kojemu je smješten Trogir, pa drugog mostića koji je prije šezdesetak godina prvi dotakao Čiovo. A tamo - čista milina.

'Ljudi su bili skeptični, ja bih rekla da ih je oko sedamdeset posto grintalo da ni novi most neće riješiti probleme. A vidi ovo sad!', ushićena je Mladenka Majer i pokazuje nam automobile kako fino klize bez zaustavljanja. S kolegicom Pamelom Bojčić ona već punih pet godina radi u fast foodu maštovitog naziva Gricko, pa se nagledala svega i svačega: vozači su znali čak naručiti ćevape, svjesni da se vjerojatno neće ni mrdnuti s mjesta dok hrana ne bude spremljena i poslužena.

'A vidi sad, nema ni trubljenja, ni nervoze… Skroz neobično. Meni je dobro, ljeti mogu spavati sat vremena duže jer barem znam da ću iz Kaštela bez problema doći na posao', vesela je Mladenka.

Eto, rekao bi čovjek - običan most.

Teško.