Tada 1944. na stadionu San Nicola u Bariju, utakmicu između Hajduka, koji je bio momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i momčadi vojske Velike Britanije gledalo je 40 tisuća gledatelja. Današnju utakmicu je pohodilo možda stotinjak gledatelja i redara, uključujući uvijek revno i pretjerano uživljeno osiguranje predsjednika RH Stipe Mesića.

U tim brojkama leži i glavni problem ovog današnjeg igrokaza. Stipe Mesić se već iskazao kao posljednji entuzijast na hrvatskoj političkoj sceni kojem je koliko-toliko stalo do antifašizma, pa mu takav loše režiran igrokaz na kraju mandata nije bio potreban.

Temeljni problem je činjenica da su današnji Split i Hajduk zapravo milijun svjetlosnih godina daleko od antifašizma.

Nejasno je kome je trebao ovaj jubilej - 65 godina od jednog svijetlog trenutka u hrvatskoj povijesti, trenutka koji je posljednjih devetnaest godina bio uredno prešućen i zaboravljen. Barem ovih dana ne fali povoda, upravo se navršava trideset godina od otvorenja Mediteranskih igara, pa i od prve službene utakmice Hajduka na novom stadionu u tadašnjem Kupu prvaka protiv turskog Trabzonspora. Sljedeće godine je i sto godina kluba, pa se i o tome još uvijek puno ne govori.

Podsjećanje na trenutak kada je Hajduk ušao u antifašističku legendu Hrvatske, Velike Britanije i Europe je hvalevrijedan, ali ignorancija Splićana, primjerice današnje utakmice, najbolje govori u prilog tezi da nitko za to puno ne mari. Službena historiografija u socijalističkoj Jugoslaviji je insistirala na toj ulozi Hajduka, a nije se naglas spominjala činjenica da je Hajduk 1944, tek pri kraju rata, postao dio antifašističke priče. Igrači RNK Splita su, primjerice, gotovo svi izginuli već 1941. i tek nedavno je zahvaljujući braći Žužul časno popravljen spomenik njima u čast. Splitski lokalni političari su nakon rata polako nadogradili antifašističku auru Hajduka.

Budući da je bila riječ o nedovoljno iskrenom stavu, splitski prvoligaš je s lakoćom 1990. prešao ekspresnu tranziciju u hrvatsku nacionalnu ikonu s profašističkom navijačkom sljedbom. Torcida, ultrdesničarska navijačka skupina, već se odavno referira kao Hajduk Jugend. Između ostalog i zato se dogodio današnji debakl i sablasno prazni poljudski stadion.

Počasnu ložu, osim Stipe Mesića i niže pozicioniranih lokalnih političara prisutnih po službenoj dužnosti, svi redovni posjetioci, menadžeri sitnog zuba i Kerumovi sljedbenici, isto su tako uredno izbjegli. Na kraju je pouka da neke legende treba ostaviti u poluzaboravu, a ne ih kompromitirati za dnevnopolitičku upotrebu. A upravo takvom retroaktivnom antifašizmu s figom u džepu smo svjedočili danas na Poljudu.