Iz podrobnije stručne analize stvarne situacije, komentara Državnog zavoda za radiološku nuklearnu sigurnost (DSZRNS), demantija vodstva IRB-a i tumačenja njegova nekadašnjeg ravnatelja Krunoslava Piska za Jutarnji list, moglo se zaključiti da je panika bila neutemeljena, da sporni uranij nije opasan ni za zaposlenike ni za stanovnike Zagreba te da je on na Ruđeru uskladišten još 1960-ih kada je Jugoslavija planirala razvoj nuklearnog programa.

No istovremeno su se svi uključeni – i stručnjaci za nuklearnu sigurnost i vodstvo IRB-a i DSZRNS - još jednom jednoglasno složili da Hrvatskoj treba kvalitetno centralno odlagalište budući da trenutno rješenje nije i ne može biti trajno.

Trenutno stanje je besmisleno i neodrživo

Mr. Saša Medaković, ravnatelj DSZRNS-a, za tportal je objasnio da se danas svaka institucija koja stvara radioaktivni materijal – od bolnica, preko industrije do istraživačkih instituta, mora sama pobrinuti za sigurno privremeno skladištenje otpada.

'Sanacijom Ruđera stanje je dovedeno u red za par godina, ali ne za duže. Otpad je uskladišten u odgovarajućim spremnicima i spreman za transport na trajnu lokaciju. No prostor je i dalje kontaminiran, a za potpunu dekontaminaciju trebalo bi ukloniti postojeći materijal. IRB-ovo skladište zapečaćeno je 2013., a tako je ostalo i nakon sanacije. Ulazak u skladište nije dozvoljen jer u prostoru postoji kontaminacija unutarnjih struktura. Ono ne predstavlja nikakav rizik za stanovništvo, ali do daljnjeg ostaje kontrolirano područje. Institut svoj materijal trenutno može skladištiti u jednom laboratoriju koji je potpuno dekontaminiran i osposobljen za daljnji rad, mada je i dalje privremen', pojasnio je Medaković.

Ne treba nam više lokacija već jedna!

Hrvatska je problemu trajnog centralnog skladišta sustavno pristupila prije nekoliko godina, a sve dosadašnje analize navode na zaključak da bi bilo najbolje da ga sami gradimo na svom teritoriju.

'Analizirane su međunarodne obaveze i najbolje svjetske prakse, a rezultat je bila strategija koja je 2014. potvrđena u Saboru', rekao je Medaković.

'Prepoznali smo da nam ne treba više lokacija, da nam je dovoljna jedna, ali da ona služi kao centar na kojem će se otpad kondicionirati, prikupljati i privremeno skladištiti, a u budućnosti, ako se pokaže dobrom, i trajno odlagati', rekao je Medaković.

To odlagalište trebalo bi zadovoljiti sve hrvatske potrebe kako medicinske, znanstvene i industrijske, tako i one koje imamo kao suvlasnici NE Krško.

Sa Slovencima bi bilo skuplje

U Sloveniji se industrijski, znanstveni i medicinski radioaktivni otpad trenutno pohranjuje u skladištu instituta Jožef Štefan pored Ljubljane. No on nije ni približno tako blizu centra grada kao što je IRB. S druge strane nuklearni materijal iz Krškog – i slovenski i hrvatski dio - trenutno se skladišti u hali na teritoriju same nuklearke. Slovenci posljednjih godina rade na jedinstvenom rješenju nedaleko od NE Krško gdje planiraju graditi dva podzemna silosa. Kao jedno od mogućih rješenja stoga se nameće i zajedničko skladište u Sloveniji, a iz susjedtva su u više navrata stizale takve ponude.

'Analizirali smo mogućnost odlaganja našeg dijela otpada iz Krškog u Vrbini u Sloveniji, međutim, iz Ljubljane nikada nismo dobili službenu ponudu za to. Također nismo razvijali nikakav zajednički projekt', rekao je Medaković

To je, kaže, bio prvi razlog zašto takvo rješenje Hrvatska nije mogla ugraditi u strategiju. Drugi je taj što se u slovenskom odlagalištu ionako ne bi mogao pohranjivati nikakav drugi otpad osim onog iz Krškog. Treći problem je cijena. Naime, odlagalište u Sloveniji Hrvatsku bi koštalo između 250 i 300 milijuna eura, a ono još uvijek ne bi riješilo problem drugih otpada iz Hrvatske.

'Taj dio otpada nije zanemariv. On je volumenom manji od onoga iz Krškog no kada je u pitanju radioaktivnost materijala oni su usporedivi. Vrbina ne bi riješila problem medicine, znanosti i industrije', pojasnio je ravnatelj DSZRNS-a.

Stoga bi, ističe, Hrvatska, čak i kada bi otpad iz Krškog riješila zajedno sa Slovencima, još uvijek morala investirati u neko centralno skladište. Hrvatska za sada nije nudila Sloveniji zajedničko rješenje u našoj zemlji. Za to bi prvo trebala izgraditi skladište. Konačno Slovenija je još 2004. donijela svoju strategiju kojom je sama počela rješavati problem, neovisno od Hrvatske. No ona je ipak napravila investicijski program koji ostavlja mogućnost prihvata hrvatskog dijela otpada.

'Proširenje za naše potrebe njih ne bi gotovo ništa dodatno koštalo. Razlika u cijeni bila bi minimalna pa bi im se skladištenje našeg otpada komercijalno isplatilo. No s druge strane ista računica ne vrijedi za Hrvatsku. Mi bismo u konačnici za rješavanje sveg otpada morali platiti jedno i pol odlagalište, a Slovenija pola – platili bismo pola u Sloveniji, a zatim bismo morali svakako napraviti još jedno u Hrvatskoj jer izvoza otpada nema. To je po meni ispravna logika, no neki smatraju da je uvijek jeftinije graditi zajedno s drugima. Mislim da treba pričekati da sve opcije prođu analize', rekao je Medaković.

Prema dosadašnjim procjenama, kaže, veličine investicija uređenja centralnog skladišta u Hrvatskoj kretale bi se u milijunima kuna, a ne u stotinama milijuna eura.

Općina Dvor je jednoglasno protiv!

Prema strategiji iz 2014. za stavljanje u funkciju centralnog skladišta trebale bi oko dvije godine. No jedno od ključnih pitanja koje će politika morati riješiti jest lokacija, a nju nije jednostavno odabrati. Mada svi stručnjaci za nuklearnu sigurnost već desetljećima ističu da se od radioaktivnog otpada radi potpuno neprimjereni bauk jer dobra rješenja imaju mnogo veće nuklearne sile od Hrvatske, a incidenti u rukovanju njime opasni po zdravlje ljudi nisu zabilježeni, malo je stanovnika koji će pozdraviti dolazak odlagališta u svoje susjedstvo.

Ravnatelj DSZRNS-a kaže da je za očekivati da će lokalne zajednice pružati otpor.

'Nitko neće na prvu loptu prihvatiti skladište. Sve počiva na informaciji i edukaciji i na pravu lokalne zajednice da sudjeluje u postupku odlučivanja. Sve to treba omogućiti, a to se i radi', rekao je.

No iskustvo pokazuje da ni vlasti, niti stanovnici općine Dvor ni nakon više edukativnih akcija, predavanja i okruglih stolova, nisu promijenili mišljenje. Osim toga protiv lokacije prosvjedovale su i vlasti i stanovnici susjedne BiH.

Načelnik općine Dvor, Nikola Arbutina, za tportal je rekao da je 22. travnja Medaković na sjednici predstavio prijedlog gradnje odlagališta. Općinsko vijeće je nakon toga dalo negativno mišljenje. Potom su od 13. do 19. srpnja stručnjaci prijedlog predstavili građanima i predstavnicima devet mjesnih odbora općine. No i oni su ga svi jednoglasno odbili. Nakon takvih negativnih ocjena postavlja se pitanje što dalje?

Može li država mimo Dvora?

Arbutina ističe da općina ipak nema ključnu ulogu i zadnju riječ u rješavanju problema.

'Nigdje u četiri zakona koji reguliraju to područje ne spominje se lokalna zajednica već se govori da je to nadležnost države. To je državni problem i država ga mora riješiti. Ideja da se lokalna zajednica treba konzultirati je tek preporuka EU. No je li država izabrala najbolju taktiku, ja ne znam niti mogu ulaziti u to. Ja sam napravio sve što sam trebao sa svoje strane. Na državi je da donese konačnu odluku', objasnio je dvorski načelnik.

Problem je dakle ponovno aktualiziran, ali i dalje ostaje otvoren. Svi se jednoglasno slažu da nam treba centralno odlagalište no pred skore izbore treba vidjeti hoće li se otpad i dalje koristi za prikupljanje jeftinih političkih poena čija će posljedica biti otezanje provedbe planova i loša rješenja, dok će žrtve i dalje biti građani, znanost, bolnice, industrija, odnosi sa Slovenijom itd.