Pokliči 'Rock je mrtav!' stari su gotovo pa koliko i sam rock: moglo ih se čuti već nakon pogibije Buddyja Hollyja, ili onda kad je Elvis bio regrutiran u vojsku, a otad se periodično vraćaju uglavnom u dvije varijante. Jedna je ona polemička, u obliku apela na povratak 'pravim' vrijednostima nauštrb onih u kojima glasnik naizgledne smrti vidi 'degeneraciju' rocka, dok ona druga oplakuje vremena kad je priča o popularnoj glazbi bila ujedno i priča o rocku.

Ovotjedni članak u Guardianu pod naslovom 'RIP rock'n'roll?' - spada u potonju kategoriju. Tekst je potaknut podatkom da je među top 100 najprodavanijih singlova u Velikoj Britaniji 2010. rock zastupljen sa samo tri stvari (od kojih je najbolje plasirana – tridesetak godina stara 'Don't Stop Believin' od Journey!), što je najmanji postotak u zadnjih pola stoljeća. I zbog toga izvjesni 'profesor popa' Paul Gambaccini zaključuje: 'To je kraj ere rocka. Završila je, na isti način na koji je završena i era jazza. To ne znači da više neće biti dobrih rock-glazbenika, ali rock kao prevladavajući stil je stvar povijesti.'

No ako bismo uzeli listu 100 godišnje najprodavanijih singlova u VB kao indikator zdravlja rocka, onda ispada da je još do prije samo dvije godine rock bio - devet puta zdraviji! Naime, među top 100 VB singlova 2008. čak 27 stvari je klasificirano kao rock. A da bismo uvidjeli koliko to zapravo malo znači, dovoljno je baciti pogled na top 100 iz 1987, u kojem jedva da ima i 'r' od rocka! Članak bi imao smisla jedino ako bi se trend iz 2010. prolongirao i kroz par narednih desetljeća, no ovako su podaci u njemu samo odraz cikličkih mijena ukusa šire publike, ništa više od toga.

Moderni romantičari s krizom identiteta

A koliko je tekst bezvrijedna navlakuša (pa makar bila i uspješna navlakuša, čemu svjedoči preko 400 komentara), najbolje se vidi iz dijela u kojem se spominje kako prodaja rock albuma ide manje-više jednako dobro kao i uvijek!

Što otprilike ide ruku pod ruku i s nekim mojim osobnim iskustvom. Da, točno je da rock – čak i u najširem mogućem smislu – zadnjih godina rijetko generira velike hitove. Ako biste se našli u situaciji da imate tulum na koji ste pozvali nasumičnu hrpu ljudi između, recimo, 15-30 godina, a koji nemaju ništa zajedničko osim toga što su pozvani na taj tulum, kamoli da dijele glazbene afinitete... jako biste teško uspjeli iznaći iti šačicu recentnih stranih rock-hitova koje svi znaju.

Međutim, s druge strane, iz godine u godinu isto tako stalno nailazim na neke nove klince koji odlučuju da je baš rock njihova furka! Neki kasnije odu u metal, neki odu u alternativu, neki ne odu dalje bilo od faze klasičnog rocka, ili MTV-faze... No kako god da je, oni se i dalje uredno zaljubljuju u električne gitare, te kače za drevne ideale romanticizma (emocije iznad racionalnog, vrednovanje percipirane autentičnosti, sumnjičavost spram progresivizma, kult autora-ekscentrika...) koji su se u drugoj polovici 20. stoljeća reinkarnirali kao ključni ideali kulture rocka.

Utoliko mislim da je apsurdno govoriti da je rock 'mrtav' samo zato što više nije centar glazbenog univerzuma, kao i uspoređivati ga s džezom. Rekao bih da bi ga možda bilo prikladnije usporediti s... Metalom?

Mislim, nema baš ni metala na pop top-listama! A opet, svejedno – metalaca k'o u priči, nikada me neće prestati fascinirati koliko ogromne armije fanova privlače (i stalno obnavljaju!) čak i bendovi iz prosječnom slušatelju skroz ezoteričnih rukavaca metala, npr. fantasy-metal à la Blind Guardian.

S rockom je danas slična situacija, njegovo rodoslovno stablo se grana na niz scena i podžanrova što također imaju ogromne armije fanova (indie, emo, screamo, punk, mall punk, metalcore, retro ovaj, retro onaj...). Samo što, eto, među tim armijama ne samo da ne postoji široki konsenzus oko toga što bi od glazbe novijeg datuma bilo vrijedno kanoniziranja, nego je i sve manje konsenzusa... oko toga što je danas uopće 'rock'.

Mislim, već vidim kako će neki reći 'Indie nije rock', ili 'Screamo? Daj, molim te', ili 'Šta, kao, metal je metal, a metalcore je rock?!?', i slično – a to samo po sebi već dovoljno govori o razjedinjenosti rokerskih plemena, zbog čega nije ni čudo da teško mogu naći svoje mjesto pod suncem mainstreama.