Traumatična iskustva pacijentica? Ta iskustva jesu traumatična, no svaki povod za odlazak doktoru i u bolnicu sam po sebi jest traumatičan. Ne odlazi se u bolnicu na masažu, manikuru ili pak po toplu riječ. Odlazi se na mučne preglede, još mučnije zahvate, poslije kojih slijedi manje ili više uspješan oporavak.

Rodila sam dva puta. Prvi put 2008. carskim rezom nakon osam sati provedenih u rađaonici. Operacijom je moj prvorođeni bio spašen jer su mu otkucaji srca, zbog oko vrata omotane pupčane vrpce, rapidno padali. Bilo je to pitanje života i smrti. U toj drami nije mi bilo bitno što doktori smiju, što ne, kakvi su karakterno, je li prije toga kraj mog boksa prodefilirao tucet studenata zavirujući da vide što se događa 'tamo dolje'. Upravo zbog ovakvih situacija ženama se ne dozvoljava da išta jedu ili piju tijekom poroda - jer se ne zna hoće li završiti na operacijskom stolu, poput mene.

Drugi porod sedam godina kasnije. S obzirom na to da je prošlo dosta godina od prvog carskog, odluka liječnika pala je na prirodni porod, što nije baš uobičajeno jer na mjestu prethodnog reza može doći do pucanja maternice. Sve su mi objasnili, držali me pod posebnom prismotrom, uglavnom je sve odrađivao specijalizant uz nadzor šefice smjene. Epiduralna u toj situaciji nije dolazila u obzir. Bolovi su bili užasni, epiziotomija rađena, kako je sada popularno reći, 'na živo', kao i šivanje. No nakon četiri sata stigla je Jana. Unatoč bolovima, taj prirodni porod najljepše mi je iskustvo u životu.

Je li bilo ugodno? Nije. No imala sam apsolutno povjerenje da je ono što rade ispravno, pa makar ne dobila sve odgovore, makar su zahodi derutni, dio liječnika i sestara neljubazan, a obroci slabašni.

Super je ako naiđete na doktore i doktorice pune suosjećanja, ljubazne, nasmijane. Namjerno pišem u oba spola jer nam pokret #prekinimošutnju sugerira da se muškarcima daje sva anestezija svijeta, dok je većina muških doktora sklona mizoginiji i namjerno muči baš žene uskraćujući im sredstva protiv bolova.

No je li sustav 'u banani' ako je dio liječničkog kadra nama karakterno neprihvatljiv? Kad upisuju medicinu, pogotovo kada dobivaju liječničku licencu u ruke, trebaju li proći i karakterni test, pa da je od njihove stručnosti bitnije to jesu li ljubazni i nasmijani? Radije bih došla u ruke liječniku koji je stručan, pa makar bio najneugodniji na svijetu, nego onom čija je stručnost obrnuto proporcionalna od njegova divnog i blagog karaktera. Ako se u jednoj osobi potrefi oboje, super.

Šutnju definitivno treba prekinuti, no je li ovo ispravan način?

Pacijenti i pacijentice trebaju znati svoja prava i ako smatraju da su im uskraćena - slučaj prijaviti. Postoje procedure. Nakon ovog vala, koji je bacio takvu sjenu na zdravstvo da ispada da su ginekološki odjeli srednjovjekovne mučionice, bit će potrebno ispitati baš svaki slučaj ponaosob. I tek onda doći do istine koja neće biti pod utjecajem društvenomrežnih kampanja.

Ono što je bitno jest da bi kampanja #prekinimošutnju u prvi plan trebala dovesti problem koji već dugo postoji. Nema anesteziologa, liječnika čija je specijalizacija jedna od najzahtjevnijih.

Hoće li ova kampanja to riješiti, sumnjam. Hoće li pretvoriti mrzovoljnog doktora u ljubaznog? Teško. Hoće li dovesti do toga da se, posebice u hitnim slučajevima, liječnici boje poduzeti nešto što bi moglo povrijediti osjećaje i prava pacijenta koji im je na stolu? Hoće.

Nakon društvenomrežnog aktivizma praćenog hashtagovima i dalje ostaje sustav, a ostaju i procedure koje treba poštovati.

S osmijehom na licu ili bez njega.