Premda je bio jedan od govornika, ruski veleposlanik Robert Markarjan u Hrvatskoj odmah je naglasio da mu se baš i ne sviđa naziv predavanja 'Kuda ide Rusija?' koje je u srijedu održano u Europskom domu u Zagrebu
'Naziv skupa sam, naravno, prihvatio, premda mi se čini da samo pitanje sadrži tipičnu tendencioznost. Kao da opet sugerira
da je aktualni razvoj Rusije negativna pojava', počeo je svoje izlaganje Markarjan, a s njim su se uglavnom složili i njegovi nasljednici za mikrofonom: Bogoljub Lacmanović, prekaljeni dopisnik iz Rusije i ranije Sovjetskog Saveza (a potom i hrvatski diplomat), zatim profesor na Fakultetu političkih znanosti Branko Caratan te Tonino Picula, ministar vanjskih poslova u vladi Ivice Račana.
Priroda skupa, međutim, bila je sve samo ne neprijateljska: na kraju krajeva, suorganiziralo ga je Hrvatsko-rusko društvo prijateljstva.
Markarjan je pozdravio novu dinamiku u političkim odnosima Hrvatske i Rusije. 'Predsjednici naših vlada, Jadranka Kosor i Vladimir Putin, protekle su se godine susreli čak tri puta, a u 17 prijašnjih godina praktički nije bilo međudržavnih sastanaka na toj razini', kazao je Markarjan, naglasivši da Rusija jako cijeni što su na proslavi najvećeg antifašističkog praznika u Rusiji, 9. svibnja, Dana pobjede, sudjelovali i sadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović te prethodnik mu Stipe Mesić.
No Markarjan je još jednom upozorio na nepovoljnu percepciju Hrvatske u očima ruskih ulagača: 'To ne primjećujemo samo mi. I ostali stranci se uglavnom slažu da je klima za ulaganje loša: proturječni zakoni, dojam suparništva između centralne i lokalnih vlasti…'
Lukoil se, doduše, uspješno širi benzinskom mrežom Hrvatske, a raste i turistička razmjena. Ove godine Hrvatsku je posjetilo 30 posto više ruskih turista nego lani. Ali primjeri propalih ulaganja ruskih tvrtki u turističke komplekse na Krku (Haludovo) i Mljetu zbog zamršenih pravno-političkih sporova ostaju jarki znak opasnosti za ruske investitore.
'Rusija dobro zna da ne može biti supersila'
Hrvatski predavači dosta su se bavili klišejiziranom percepcijom Rusije, čiji se izuzetno moćan razvoj u 21. stoljeću često povezuje s njezinim imperijalističkim težnjama i povratkom 'sovjetske čizme' na svjetsku scenu.
'Tandem Putin - Medvedev zapravo se ponaša vrlo pragmatično i realistično. Rusija ne teži postati supersila (iako unutar nje ima takvih težnji), kao što je to danas SAD. Rusija vrlo dobro razumije da ona to ni ne može biti, a na kraju krajeva, nisam siguran da je pozicija supersile dobra i za sam SAD. Rusija se zalaže za politiku multipolarnog svijeta. Zašto? Pa prvoj je Rusiji iza leđa velika Kina koja je, između ostalog, odnedavno treća samostalna svemirska sila. U lidere takvog multipolarnog svijeta Rusi ubrajaju i Indiju i Brazil te naravno – Europsku uniju koju smatra svojim ključnim partnerom', kazao je Lacmanović.
Tonino Picula smatra da je ideja opasnosti od 'sovjetizirane' Rusije, kao agresivnog i totalitarnog geopolitičkog igrača, 'plod nekih glava koje su htjele vidjeti Rusiju kao energetsko-sirovinsku bazu za multinacionalne kompanije'.
'Hrvati i Rusi imaju mnogo klišeja jedni o drugima, a posao politike je da uklanja klišeje i stvara mogućnosti za suradnju. Možemo učiti od Slovenije, evo samo jedan ekonomski primjer: kažu da nema grada u Rusiji manjeg od 50.000 stanovnika u kojem se ne može kupiti bijela tehnika tvrtke Gorenje', rekao je Picula.
Posljedice jednosmjerne vanjskopolitičke orijentacije
Branko Caratan smatra da je predodžba o pristranosti Rusije prema Srbiji zbog nekih 'pravoslavnih veza' zastarjela te da su u suvremenom svijetu ruski prioriteti interes zemlje i njena prezentacija u svijetu.
'Stara ideologija panslavizma davno je potrošena. Isto tako, ne postoji mogućnost od političke dominacije iz vremena Hladnog rata, s čime se često nepromišljeno kalkuliralo u poimanju odnosa s Rusijom. Ali zato postoji mogućnost propuštanja kulturnih, gospodarskih i inih veza', upozorio je Caratan, koji smatra da je Hrvatska 90-ih, suprotno masovnoj predodžbi, čak i u ratnim vremenima imala korektne odnose s Ruskom Federacijom, ali je kao svoje vanjskopolitičke prioritete skoro 20 godina postavljala isključivo članstvo u euroatlantskim integracijama. Time se, drži Caratan, značajno propustila realizirati u međunarodnoj zajednici.
