Osjećaj da je takozvana pretvorba iz komunističkog socijalizma u liberalni kapitalizam tijekom 20-ak proteklih godina zapravo značila spektakularan povratak u feudalni sistem s apdejtima za 21. stoljeće, prisutan je u većem dijelu istočne Europe. Prisutan je i u Rusiji, koja na ekonomskom planu mnogo uspješnije od vodećih zemalja Zapada gazi u 'bolju budućnost', ali taj futuristički juriš kompromitiraju srednjovjekovni horori od kojih se ježi koža: robovski rad jedan je od njih
Robovski, kmetovski, proleterski rad... Granice je teško povući u svijetu koji institucionalizira sivu i crnu ekonomiju. Teško je i prikupiti vjerodostojne statističke podatke u državi koja zauzima devetinu svjetskog kopna i stoga se odlikuje mnogo većim raznolikostima nego što su to masovni mediji kadri percipirati.
No čak i u bogatijim gradovima, poput Moskve, žitelji (ako izuzmemo onih par posto u dobro utvrđenim zonama za milijardere) ne mogu a da se ne susretnu s ilegalnim imigrantima, izmoždenim gastarbajterima iz srednje Azije koji za mali, često i nikakav novac, rade na gradilištima, čiste ulice i haustore, primaju batine od skinheda, daju mito policiji i često ih u običnom dvosobnom stanu živi po dvadesetak. Rad tih ljudi - pretvoren u profit - posredno ili neposredno završava u gore spomenutim, nepristupačnim zonama za novu klasu feudalaca i birokrata o čijoj raskoši i sposobnostima za trošenje potom fantaziraju bjelosvjetski tabloidi.
U članku za Globalpost novinarka Kristina Narižnaja piše da u Rusiji boravi oko 600.000 stranih državljana - ponajviše iz Tadžikistana, Kirgistana i Uzbekistana – koji su u većoj ili manjoj mjeri osuđeni na robovski status nakon što su u potrazi za boljim životom svoju sudbinu, skupa s pasošem, dali nekom od sumnjivih preprodavača ljudi koji im je obećao pošteni posao i prihode kojima će spasiti obitelj. Prvih nekoliko mjeseci može im se dogoditi da 'otplaćuju troškove svog transporta, smještaja i registracije', a takozvani dohodak koji potom dobivaju nije im dostatan ni za osnovne potrebe. Neposlušni često bivaju teško premlaćeni za primjer drugima.
Klasični ropski uvjeti navodno su karakteristični izvan velikih gradova, na farmama u rjeđe naseljenim ruralnim područjima. Poljoprivredno potentni jug Rusije i podnožje Kavkaza neki su od takvih krajeva: mladež napušta sela, zemlje ima, a mafijaške hobotnice policajaca, činovnika i krimosa imaju svoje kanale, pa jedan od načina da se dođe do maksimalno jeftine radne snage postaje trafficking.
Na svjetskoj razini, trgovina nezaštićenom radnom snagom navodno okrene preko 30 milijardi dolara godišnje. Rusija je u toj priči prilično kaotična euroazijska država s bezbroj eksploatacijskih mogućnosti po provincijama te s jednom od najbrže rastućih ekonomija na svijetu. Pritom Rusija bilježi pad populacije, pa joj iznimno treba svježe radne snage kako bi se u 21. stoljeću učvrstila među vodećim silama 'multipolarnog svijeta'. Zemlje srednje Azije za to vrijeme prolaze kroz ekonomsku i socijalnu agoniju, pa njeni stanovnici masovno bježe van na sve ili ništa, ponekad ni ne znajući kamo točno odlaze.
Imigranti su često nižeg obrazovanja. Sada već mnogo slabije govore ruski nego u vremenima Sovjetskog Saveza, a u Rusiju često dolaze bez valjanih isprava, i to iz korumpiranih društava koja prakticiraju svirepu represiju, pa se teško odlučuju potražiti pomoć izvan zatvorenog kruga koji ih ucjenjuje. Rješavanje njihovih problema jedna je od glavnih zadaća Rusije ako se doista u nekoj doglednoj budućnosti želi etablirati kao progresivna alternativa zapadnoj Europi ne samo po ekonomskim brojkama, već po tretmanu svojih građana i radnika. Domaći proleteri, naime, danas vjeruju u svoje sindikate koliko i u čudotovornost deterdženata koji se reklamiraju na TV-u.
